Pripadnost naciji nije, kao što je to svojevremeno tvrdila Biljana Plavšić, genetski određena stvar. Uostalom, najčešći izraz kojim se izražava nacionalnost jeste vezana za "osjećaj pripadnosti". A osjećanja, koja su bazirana na emocijama, nisu nepromjenjiva. Doduše, postoje i neka koja uglavnom jesu, poput ljubavi prema roditeljima, djeci, bliskim srodnicima, najboljim prijateljima, zavičaju.

Protekle sedmice skoro sve balkanske novine objavile su vijest da se ugledni srpski reditelj upisao u pravoslavlje, prošavši kroz kanonski obred kršenja u crkvi Uspenije Bogorodice kod Herceg-Novog i odabravši novo ime - Nemanja. Vijest je plasirana u dijelovima novina u kojima se objavljuju bizarnosti, poput one da je jedan kenijski pastir ponudio bivšem američkom predsjedniku Clintonu 40 krava i 20 ovaca za ruku njegove kćeri. Cinični Mile Stojić je ovim povodom zapisao: "Iako je njegovo pozno krštavanje obavljeno iza debelih manastirskih zidina, ostat će zapisano da je Kusta prvi pravoslavac u modernoj srpskoj povijesti čiji se otac zvao - Murat."

Jedan od najpoznatijih svjetskih režisera ovim je činom vjerovatno pokušao pronaći duhovni smiraj nakon turbulentnih vremena u kojima je nestala država koju je volio i u koju je vjerovao - Jugoslavija. Nezavisnost njegove rodne Bosne i Hercegovine nije mogla nadomjestiti gubitak. Nemanjina nekadašnja sarajevska raja i prijatelji nisu imali razumijevanja za njegove istinske simpatije i podršku Slobodanu Miloševiću. Njima je bilo malo što je režiser kao ključni problem u vezi sa Miloševićem vidio to što srpski lider nije shvatio "da Srba nema 250 miliona", te to "što nije imao dvije atomske bombe u džepu".

Sa povećavanjem osuda i razočaranosti njegovim držanjem tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i, naročito, Sarajevo, kod Nemanje se smanjivao osjećaj pripadnosti Muslimanima, Bosni i Sarajevu. Živeći godinama na novoj, srbijanskoj adresi, u okruženju u kojem je osjećaj pripadnosti srpskoj naciji mjeren stepenom podrške srpskom lideru Miloševiću, Nemanja je shvatio da je i on, upravo po osjećaju pripadnosti, u skladu sa važećim kriterijima - Srbin. Njegovo javno obznanjivanje novostvorene činjenice dodatno je produbilo jaz između Nemanje i njegovog rodnog Sarajeva, njegovih prijatelja.

Nevolja sa kriterijem definiranja etničkog identiteta svih balkanskih naroda, osim albanskog, leži u gustoj isprepletenosti sa konfesionalnim određenjem. Zahvaljujući tome, "pravi Srbin" se, po defaultu, i ne može postati bez pripadnosti pravoslavlju. Ironija je da se i Nemanjini sunarodnici (stoljećima) i on sam (godinama) nose sa preteškim bremenom "Muratovog nasleđa": Srbi onog Murata čija ih vojska porazi na Kosovu polju, a Nemanja oca Murata, koji ga nekadašnjim imenom Emir prejasno obilježi.

Slavni režiser Nemanja Kusturica vjeruje da je krštenjem riješio problem sa svojim Muratom. Ako ni zbog čega drugog a ono zbog njegovog filmskog umijeća, Nemanji treba poželjeti smiraj i nadu da podsmijeh novih sunarodnika povodom krštenja neće poljuljati njegov novi osjećaj pripadnosti. Ostalo je još samo da i drugi Srbi nekako riješe problem sa svojim Muratom.

S. Pećanin

Krštenje

Nakon što je Goran Bregović u srbijanskom Playboyu izjavio da je u djetinjstvu kršten dvaput ("Po ocu sam katolik, po majci pravoslavac, pa su me obje babe tajno krstile, bez znanja roditelja"), pristigla je vijest da je ovih dana "u pradjedovsku vjeru" napokon simbolično vraćen i Bregovićev jaran Emir Kusturica.

Dok se čuveni roker držao tradicionalne filozofije zatucanih baba i promućurnih trgovaca da "od viška glava ne boli", dotle je proslavljeni režiser - izvješćuje beogradski Blic - vaistinu kršten u manastiru Savina (sagrađen 1030. godine, u vrijeme zetskih vladara) u Herceg-Novom, i to na protekli Đurđevdan. Krštenje Emirovo obavljeno je u manastirskoj crkvi koja se zove Uspenije Bogorodice, a obred je obavio sveštenik Đorđe Orović. Emir je tom prigodom dobio novo krsno ime - Nemanja.

Kum na krštenju, koje je obavljeno bez prisustva javnosti i bilo kakve pompe, bio je Vladimir Čukavac, šumar sa Mokre Gore, gdje režiser u posljednje vrijeme živi. Poznati filmadžija izjavio je da se ovim svečanim činom samo "zvanično vratio u pradjedovsku vjeru, jer Kusturice starinom i stammom potiču od Krivokapića iz Cuca u Crnoj Gori".

Iako je dvostruko krštenje vjerski sporno, jer ne može krst na krst, Goran Bregović razvija jedra u pravcu aktualnih vjetrova, dok Emirove krstitke, čini se, idu svemu usprkos, a ponajviše zdravoj pameti i konspirativnim babama. Elem, iako je njegovo pozno krštavanje obavljeno iza debelih manastirskih zidina, ostat će zapisano da je Kusta prvi pravoslavac u modernoj povijesti čiji se otac zvao - Murat.

Također će ostati upamćeno da je Kusturica svoje aristokratsko arapsko ime Emir (ar. vladar, raskošni, veličanstveni) dragovoljno trampio za slavenskosrpsko ime Nemanja, oznaku za ubožnika, siromaha, pariju, čovjeka koji oskudijeva. Nemanjić, zapravo, znači "nema niš", označava čovjeka koji nema ništa (N. Kilibarda).

Krštenje je inače ritual uvođenja grešne duše u kršćansku vjeru. A Kusturičina duša ogriješila se o zakone nebeske višekratno, uvijek kad je podržavala genocidnu politiku Slobodana Miloševića, onog istog "golgetera" što je Kustin narod smanjio za preko dvije stotine tisuća duša. Krštenje je, inače, prvi i temeljni sakrament Crkve, "vrata" u Hristovu zajednicu. Isus je, navodno, rekao: "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se." Zato je krštenje vidljivi znak da postajemo slični, "saobličeni" Isusu Hristu, prvom Božjem odabraniku.

Stoga su kršćani od davnine krštenje svečano slavili najradije u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (pashu), tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Krštenikov prolaz kroz smrt, ukop i uskrsnuće s Kristom zorno simbolizira uronjavanje krštenika u vodu, što se vrši u velikim bazenima-krstionicama. Nije nam poznato koliko je vode bilo potrebno da Emir postane Nemanja, ali znamo da je more suza poteklo u pozadini i pripremi ove spektakularne hrišćanske preobrazbe.

Mile Stojić

*

Roditelji slavnog reditelja su nakon bjekstva iz Bosne do smrti živjeli u Herceg Novom. I on je često boravio u Crnoj Gori, gdje je sredinom devedesetih izgradio bliske veze sa crnogorskim državnim rukovodstvom.

Bio je i prijatelj sa najbližim saradnicima Slobodana Miloševića. Kusturica nikada nije digao glas protiv Miloševićeve velikosrpske politike, zbog koje je bivši srpski i jugoslovenski predsjednik optužen pred Haškim tribunalom. Naprotiv, njegovi stavovi o Miloševiću bili su, bez izuzetka, veoma blagonakloni.

U novembru prošle godine Osnovni sud u Podgorici proglasio je crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa krivim za uvredu i klevetu nanijetu Kusturici i naložio mu da plati 5.000 eura. Nikolaidis je u tekstu objavljenom u “Monitoru” kontroverznog reditelja nazvao “Đavolovim šegrtom”, ističući Kusturičinu djelatnost u korist režima Slobodana Miloševića.

Poslije ove presude Kusturica je tužio “Monitor” za klevetu, tražeći odštetu od sto hiljada eura.

*

Ja ovoga dripca i dzukelu bojkotujem iz sve snage. Moze dobit milion lavova i medjeda (bravo Thomas!), kod mene mu je zalud. Mislim da je njegova "svjecka slava" prenapuhana, jer je on jedna prazna i netalentovana vreca govana u svakom smislu. To sto su mu neki rani radovi ok, moze samo zahvalit A. Sidranu. Te njegove cuvene kanske nagrade izazvale su zestoke reakcije francuske kulturne javnosti, ali se o tome kod nas malo culo.

Raduje me da su mu njegovi sugradjani "presudili" i voljela bih da donesu dekret o zabrani ulaska toga smeca u Sarajevo.

Sto se nas u CG tice, povracalo mi se kad bi ga svojatali po potrebi, kao ono za izbore 1996 kad su njegove (a i Bregoviceve, bogomi!) izjave podrske crnogorskome DPS-u, emitovanje na zavrsnoj konvenciji u SC Moraca. Ubrzo potom, pale su nekretnine po CG...

Ovo je mozda odgovor najsrecnijoj na pitanje ko mu je da pare za zgradu u HN i zasto- Milo & Momir za endorsement.

Tugujem sto nijesmo drustvo koje bi reagovalo poput Norvezana pred pocetak II svjetskog rata, kad je njihov nobelovac (i odlican knjizevnik) Knut Hamsun kolaborirao sa nacistima, a oni bez buke, ali skoro bez izuzetka, iz svojih kuca iznijeli njegove knjihe i bacili na smetliste. To se zove bojkot pa neka si nobelovac po milion puta, zar ne?

Ali, ne! Mi to necemo docekat. Pogledajte samo koliko je uzbicalih fasista medju cg-skim "stvaraocima" ...

Komentar poslao/la: gaetana 26.07.2005

*

Nema tog episkopa ili sveštenika kojemu ne bi bila osobita čast da krsti jednog velikana duha kao što je Emir Kusturica. I kada bi ga krstili ne bi to učinili u crkvenoj porti, već u sred crkve. I kad bi se krstio ne bi postao ni Srbin ni Turčin, nego pravoslavac, vjerni član jedne svete saborne i apostolske Crkve, izjavio je za "Vijesti" protojerej Đorđe Orović, sveštenik čije se ime proteklih dana vezivalo za čin krštenja poznatog reditelja. On nije želio ni da potvrdi ni da demantuje da je krstio Kusturicu.

*

- Zasto bi neciji potpuno lican izbor i privatan cin bio bitna informacija i tema za diskusiju na forumu?

- a valjda što je povećan broj srBa i to, poznatih, svetski. svetsko, a naše!

- Meni je jako gadno kada neko konvertuje svoj identitet da bi se prilagodio agresivnoj vecini - a da pritom za tim nema prave potrebe.

- ampak ti naravno znas njegove prave potrebe i identitet?

- A neko dobija zlatne palme, pa posle moze i da se zajebava, ako hoce. It's Mr Kusturica to you.