KOMENTARI (0)
DODAJ KOMENTAR
ŠTAMPAJZelio sam prikazati nesto kao moguce, umjesto da ostajem na tome da to nije moguce. Kino mora ponovo pokusati biti ljudima zanimljivo. Kino bi moglo postati andeo. A.M.: To je ujedno i vas najoptimistickiji i najtuzniji film, jer promjenu ka dobrome drzi mogucom samo u bajci. W.W.: Pa, bajke su sasvim duboko ukorijenjene u covjeku, u njegovim snovima. One su iskonski oblik svih povijesti. Vjerujem da se putem
bajki moze otvoriti pogled i da je stvarnost promjenjiva samo s otvorenim pogledom. Bajke imaju velike veze s djecjom mastom. Kad bismo se mogli nauciti cuditi poput djece, mogli bismo se s tim ocaranim pogledom ponovo latiti problema. A.M.: Ali, odrastao covjek zna vise od djeteta i razocaran je tim znanjem. W.W.: Ja to uopce ne vjerujem. To su ipak samo nula zarez nula nula jedan odrasli, koji zaista poznaju stvari. Na primjer, umiranje. Ostatak ne gleda smrti u oci tako kako to cine djeca. Ja sam kao dijete mnogo cesce razmisljao o umiranju, i pri tome sam plakao. Zamisljao sam da ljudi koje sam znao odjednom vise nisu ovdje. To me je vise ganulo, nego sto me danas, kao odrasla covjeka, ganu stvarni smrtni slucajevi. Vjerujem da si samo djeca postavljaju metafizicka pitanja - zasto ja nisam ti, gdje pocinje vrijeme, gdje prestaje prostor. To pita jedva koji odrasli covjek, ali ne zato sto bi znao odgovor, vec zato sto
se privikao na to da nema odgovora. A.M.: I time gubi iluzije. W.W.: Ne bezuvjetno. On moze sacuvati djetinji kvalitet pogleda. A.M.: Vi ste katolicki odgojeni. Vjerujete li u zagrobni zivot? W.W.: Ne. Jos kao dijete nisam nista na to polagao. Ocajavao sam od ideje vjecnosti. Nikad ne prestati, dakle vjecno zivjeti, kao dragi bog i andeli, to je za mene bila uzasna misao. Pod vjecnoscu nisam mogao nista predociti. Vjecnost nema slika. Sjecam se, s torn mislju uriicuci
sam trcao stanom. Zivjeli smo u Benrathu kod Dusseldorfa. Ono sto sam cuo u crkvi i ucio na vjerskoj poduci uopce me nije zadovoljavalo. A.M.: Unatoc tome zeljeli ste postati svecenikom. W.W.: Da, jer sam mislio da se s tim zanimanjem postaje netko tko bi nekome mogao nesto objasniti. Bila je to zabluda. Gubitak vjere bio je najvazniji proces ozdravljenja moje mladosti. A.M.: Umjesto svecenika, postali ste fiimski reziser. Sada slavite kino. W.W.: Akt fotografiranja, jos vise snimanja filma, za mene je to zaista jedan, doduse ne sveti, ali ipak osobiti dogadaj. Ako turist foto-grafira Eiffelov toranj i ja slucajno prolazim, tako da se potom nadjem na slici - dogodilo se nesto osobito. Onda ta bljutava turisticka fotogra-fija zadrzava nekoga, tko ce za deset godina mozda biti mrtav. Ona zaustavlja vrijeme. Zato ne volim da se ljude shvaca kao ptice. Spolni akt samo u trenutku ima svoje znacenje, A.ft Gledate li pornografske filmove? W.W.: U Njemackoj sam gledao nekoliko takvi »tvrdih« stvari (Lederhosendinger). Tada mi se cinilo kao da sam gledao igru klikerima, jer se to gleda samo zaleci glave. One se tada klimaju. U pravom porno-filmu najmanje vrijedi fotografija. Bio sam na nekoj zabavi u Los Angelesu gdje je vrlo ponosni domacin u pokrajnjoj sobi prikazivao
porno-filmove, ne znam tocno tvrde ili meke. Osim toga, nisam imao dovoljno iskustva. U svakom slucaju, to mi se gadi. Izasao sam s projekcije Oshiminog filma "Carstvo cula", iako sam ga strasno htio voljeti. Naprosto ne mogu ljude promatrati kao ptice. Tako ne podnosim niti horror filmove. A.M.: Jer ih se bojite? W.W.: Ne, nego zato sto se dosadujem. Film koji bi mi se svidio
morao bi biti putovanje autom kroz Saharu. A.M.: Ljubavna scena u vasem novom filmu nalik je sakralnoj radnji.
Zena predaje muskarcu casu s vinom i drzi govor. W.W.: Taj mi je govor vrlo vazan. Za cijeloga govora, koji izjednacava zene s muskarcima, ona se postavlja zastupnicki. Taj je govor najsmjeliji cin u filmu, nesto posve neobicno. Obicno su zene koje govore za muskarce alpski san. Ali meni se to svida. A.M.: I u stvarnom zivotu? W.W.: Naravno, postoji razlika. U stvarnosti nije tako. To je uzvisena scena. Valja znati da taj andeo tako nesto nikada nije dozivio. On je to vidio jer vidi sve. Ili treba zamisliti da andeli ne gledaju kad to ljudi rade? Ne, on je vidio, ali ga to kao andela uopce nije uzbudilo. Dakle, on je to poznavao jedino kao ritual vrste i odgovarajuce se ponasao. A.M.: Je li vam bila olaksica to sto je djevojku igrala vasa ljubavnica Solveig Dommartin? W.W.: Ranije je to bilo opterecenje. Bilo nam je vrlo tesko jer se
u neku ruku, mora istupiti iz privatnih odnosa, ako ie covek s kojim se zivi pritom glumac. Unatoc tome, mogu sada reci da to nije stetilo. A.M.: Zeiite se ozeniti? W.W.: Cvrsto sam odiucio to izbjeci. Bio sam dvaput ozenjen. Prvi puta s jednom Austrijankom, koja je bila u opasnosti de je proteraju iz politickih razloga. Drugi puta s glumicom Rone Blakley. U oba slucaja, brak je unistio osjecaje. Znam parove koji su dvadeset godina zivjeli zajedno i ostali sretni. Onda su se vjencali I za tri tjedna sve proslo. A.M.: Imate li djece? W.W.: Ne. A.M.: Zeiite li ih imati? W.W.: Ne mogu. Kod jedne pretrage prije petnaest godina pokazalo se da sam infertilan. Tako se to naziva. Lijecnik je rekao da neplodnost dolazi dolazi od zausnjaka iz djetinjstva. A.M.: Ja li time vas seksuaini zivot bio zavrsen?
W.W.: Moja prijateljica ne mora uzimati tablete. Ali ona niposto ne
zapocinje takav razgovor. A.M.: Dobro, razgovarajmo o vasim umjetnickim uspjesima. Dobili
ste zlatnog lava u Veneciji, Zlatnu palmu u Cannesu, k tome i neke
savezne filmske nagrade u Njemackoj. Ponosite li se tim odiicjima? W.W.: Nije mi to nevazno. To je zadovoijstvo, osobito ako mislite
da je nagrada zasluzena, sto uvijek nije slucaj. Imam filmova zbog kojih
bih ovdje, da ih pogledam, najradije propao u zemlju. Neugodno je sto
takva nagrada takodjer budi i mnogo zavisti, prije svega kod ljudi koji
su prije tvrdili da vole moje filmove. Oni su potom razocarani i postaju
Ijyti, jer se umjesto njihova pojavilo drugo priznanje. Nakon toga, oni
se osjecaju suvisnima. Nagrade su mi ih otele. Sigurno postoje i neki
filmski producenti koji su se ljutili zbog mojih uspjeha. A.M.: Na primjer? W.W.: Luggi Waldleitner je sigurno bio ljut cim je u jednom intervjuu izjavio kako ja ne bih mogao snimiti film koji bi i drugi zeljeli gledati.To me silno mucilo. Pritom, protiv covjeka nisam imao nista. Vidjao sam ga ponekad u Munchenu, u prolazu, i smatrao ga simpaticnim tipom. A.M.: Ima li zavisti Rod kolega?
W.W.: Naravno. A.M.: Herbert Achternbusch je jednom izjavio da ste se vi trebali
igrati zeljeznicom a ne rezirati filmove. W.W.: Prema Herbertu sam ja previse prijazan i nedovoljno grub,
A.M.: Cetiri godine ste proveli u Hollywoodu. Amerika je bila zemljavasih snova. Ali je »Hammett«, film koji je tama nastao, bio neuspjesan.
Je li vas taj slom promijenio? W.W.: Ja to nisam dozivio kao slom. Ranije me cudilo s koliko sam
tvrdoglavosti ustrajao u toj stvari, iako je to bio dovoljan razlog za
odiazak. Jasno mi je da mi u Hollywoodu vise nikada nece dati rezirati
film. Ali, ja to ne bih niti htio. Gubitak samostalnosti bi bio prevelik.
Nacin na koji se tamo prezire i upropastava osjecaj za talenat je napro-
sto jezovit. Filmove ne odredjuju umjetnici, vec nekoliko agenata i advo-
kata koji se poput muha bacaju na tu kukavnu gomilu neposlovnih ljudi
i habaju je sloj po sloj. Umjetnici su samo zrtve. Hollywood je Sodoma i Gomora novoga
vremena, najveca provincijska industrija lazi koja se moze zamisliti.
Nalazim da je nasuprot tome gotovo moralno izradjivati automobile, te
bijedne americke automobile, sanduke od staroga zeijeza s tehnikom
iz sezdesetih godina. To mi izgleda vrijednije stovanja od nacina na
koji tamo nastaju filmovi. Nakon vremena provedena u Hollywoodu,
rezirao sam film kakav sam vec davno trebao snimiti. Govorim o "Paris,
Texasu«. Takav film bi tamo bio nemoguc. A.M.: Ali, americka ga je kritika strahovito (p)oderala. W.W.: Da, bilo je to zlobno. Osupnulo me. Jer, to je film koji je
upotrijebio sva najklasicnija sredstva americkog filma, a onda je sracu-
nato predstavljen kao evropska intelektualna ropotarija. To me stvarno
pogodilo. Vjerojatno je to bio razlog zbog kojega sam se vratio u Evropu.
Iznajmio sam svoj stan u New Yorku. Vec tri godine zivim u Berlinu. A.M.: Niste li trebali upozoriti vaseg prijatelja Volkera Schlondorffa,
koji je upravo poceo "hvatati korak« u Americi? W.W.: Ne znam je li to potrebno. Vjerujem da on to mora sam za
sebe otkriti. Ipak, on tamo radi vise industrijski posao. »Smrt trgovackog
putnika« je bio film za americku televiziju. Cini mi se da se Volker veseli
upravo onome sto ja nisam mogao trpjeti. Naime, to da ne mozes biti
svoj covjek vec, na neki nacin, samo obavljas zanat. A.M.: Mislite li na zanat poduzetnika? W.W.: Da, i izgleda da je on zadovoljan upravo tim zabavljackim
radom. Ostavio mi je najsretniji dojam, iako on inace nije bas najsretniji
covjek. Tada sam pomislio: O nebesa, samo mu ne kazi nista, mozda
je to za njega pravi put. Ja ipak ne mogu na osnovu svojih losih iskustava posvuda pripovijedati, poput vjerske nauke, da tamo ni u kojem slucaju ne treba otici.
