Filozofska tradicija u koju spada i strukturalistička misao nije mogla da odoli izazovu u kojem su se iskušali mnogi, a to je da se jednom zauvek stane na rep neuhvatljivim pojmovima istine i značenja. Reč je o tome da su neki strukturalisti pokušali da uspostave hijerarhiju znanja i vrednosti, kako bi ovi apstraktni entiteti imali svoje uređeno značenje dostupno svima koji se njima koriste, na jedan jedinstven način. Međutim, težak je proces uređivanja takvog jedinstvenog značenja, budući da se svaka nova filozofska škola javljala sa novim predlogom, optužujući svoje prethodnike za neuspeh pod uticajem spekulativne metafizike. Strukturalizam je, važeći za jedan od najuspelijih pokušaja na ovom polju, tvrdio da je uspeo da prevaziđe sve metafizičke bolesti prisutne od Kanta do Huserla, i da se konačno približio univerzalnom obrascu koji je moguće primeniti u svim oblastima društvenih nauka. Odjek njihovog dostignuća je bio toliki, da se pojavila posebna strukturalistička književna kritika čija je teorija u svom načelu držala do toga da otkrije istinsku prirodu književnog teksta. Kristofer Noris navodi primer Džonatana Kalera, autora knjige Poetika strukturalizma – "valjanog" vodiča kroz složenu strukturalističku misao. "Teorija bi sa Kalerovog stanovišta bila potraga za nepromenljivim strukturama ili formalnim opštostima u kojima je oličena sama priroda čovekove inteligencije. Književni tekstovi (kao i mitovi, muzika i drugi kulturni artefakti) otkrivaju svoje značenje pred jednom vrstom analize koja ima čvrstu racionalnu osnovu jer stremi ni manje ni više no jednom sveobuhvatnom objašnjenju čovekove misli i kulture." (Noris, 1990, str. 18-19.) Šta je zajedničko ovako koncipiranoj književnoj kritici i strukturalističkoj doktrini imajući u vidu njen nastanak u lingvistici Ferdinanda de Sosira? Naime, Sosir se složio da predmet lingvističke analize treba da bude jezik (langue) kao sistem ili struktura znakova koji izražavaju ideje, a koji svoje značenje ostvaruju tek u međusobnoj interakciji. Međutim, ono što je sam Sosir priznao (a šta je bilo na meti dekonstukcije) je tzv. živa reč (parole) koja se menja, a da bi se ona razumela u jednom istorijskom trenutku potrebno je proučavati ono što je u jeziku nepromenljivo – a to je struktura jezičkih znakova. I upravo to nepromenljivo, kao krajnja konsekvenca strukturalizma koju nalazi književna kritika, je daleki odjek Platonove teorije ideja – sveprisutne u tradiciji zapadnog mišljenja.
Žak Derida je jedan od retkih filozofa koji problematici kojom se bavi, ne prilazi utabanim stazama svojih prethodnika, da bi se u filozofiju upisao kao pripadnik neke škole. On se bavi problemom jezika, ali ga je teško svrstati u tradiciju filozofije jezika, s obzirom na to da njegovo pitanje: "Šta ako je filozofija samo jedna vrsta pisanja?" žestoko uzdrmava bilo koju filozofsku tradiciju. Gotovo svi njegovi savremenici bi se pobunili protiv ovakvog shvatanja filozofije, smatrajući da još uvek ima nade za poslednju filozofsku reinterpretaciju postojećih reinterpretacija, ne bi li se došlo do velike bezvremene, samopotvrđujuće istine. "Kantovska težnja da se filozofija dovede do kraja rešavanjem svih njenih problema, tako da sve dođe na svoje mesto, i Hajdegerova težnja ka spokojstvu i neskrivenosti jedna su te ista stvar. Filozofsko pisanje, za Hajdegera kao i za kantovce, ima za svoj cilj ukidanje pisanja. Za Deridu, pisanje uvek vodi novom pisanju, a ovo opet novom – kao što istorija ne vodi Apsolutnom znanju ili Konačnom obračunu, već novoj istoriji, a ova opet novoj. Vizija istine Fenomenologije duha kao onog do čega se dolazi reinterpretiranjem svih prethodnih reinterpretacija reinterpretacija, još uvek oličava platonovski ideal Poslednje tj. konačno prave reinterpretacije. Derida želi da očuva horizontalni karakter Hegelovog shvatanja filozofije bez njene teleologije, usmerenosti i ozbiljnosti." (Rorti 1992, str. 215.) Averziju prema pismu (ili tekstualnosti) kao prema nečem drugorazrednom u odnosu na govor, koju je Derida nanjušio kod Sosira, on kasnije čita i kod drugih filozofa, nalazeći gotovo čitavu zapadnu filozofiju protkanu ovim dualizmom. U pitanju je primat glasa kao metafore istine i samoprisutnosti, u odnosu na drugostepene, beživotne emocije pisma. Navodno se jasno razumevanje smisla ostvaruje tek u zvuku, a pismo, budući da je višesmisleno, sakriva ovu samoprisutost, i dodeljuje mu se počasno, drugo mesto. Derida istupa iz ovog začaranog kruga dajući primat upravo pismu, za koje smatra da je preduslov jezika, i da je ono važnije od govora. "Pismo je za Deridu slobodna igra ili element nestalnosti u svakom sistemu komunikacije. Upravo njegove manifestacije izmiču samosvesti govora i varljivom osećaju nadmoći pojma nad jezikom. Pismo je stalno pomeranje smisla koje upravlja jezikom i zauvek ga ostavlja van domašaja postojanog, samopotvrđujućeg značenja." (Noris, 1990, str. 48) Derida gleda na pisanje kao na ono što je zajedničko svim piscima – bili oni filozofi, književnici ili kritičari. Za njega ne postoji poredak koji se tobože podrazumeva između "dobrog" i "lošeg" pisma, po kome pravo na prvo imaju tzv. prirodni pisci – filozofi i književnici koji su osetili taj božanski upis u srce i dušu. Po ovom shvatanju loše pismo uvek pripada njihovim komentatorima i interpretatorima od kojih je istina dvostruko udaljena – oni gledaju tek odraze senki na pećinama. Po istom strukturalnom modelu, koji nastoji da raskrinka Pol de Man, postoji dobra i loša kritika, po kojem je dobra kritika uvek usmerena ka tome da u književnom delu prepozna delove u kojima je prisutan deo božanske suštine. Ni Derida, kao ni De Man ne prihvataju ovu hijerarhiju zbog toga što ne smatraju da su tekstovi neka spremišta gotovih pojmova, već odskočna daska za nove tekstove, i pre svega – delatnost. Nijedan tekst nije dobar tj. uspeliji od onog koji, komentarišući neki prethodni tekst prelazi u slobodnu igru sa njim, bilo da ga tumači ili koristi njegov jezik otvarajući neku temu o kojoj originalni autor nije mogao ni da sanja.













KOMENTARI (2)
DODAJ KOMENTAR
ŠTAMPAJ

