Knjiga Erika S. Reinerta "Kako su bogate zemlje postale bogate i zašto će siromašne zemlje ostati siromašne"

Tržišna ekonomija otvorenih granica gdje svako radi ono u čemu je najbolji je garant da će siromašne zemlje zauvjek biti siromašne. Naime, one su najspretnije u tome da budu siromašne tj. da se bave poljoprivredom, stočarstvom i iskopavanjem prirodnih bogatstava, što je, po piscu ove knjige, neophodan garant ako se želi istrajati u siromaštvu. Nestašica hrane i umiranje od gladi se dešavaju isključivo u zemljama velikim proizvođačima hrane, dok zemlje u kojima je proizvodnja hrane sporedna stvar imaju suprotne probleme - ljudi umiru zbog pretjerivanja u obrocima.



Ako proizvodnja prve kopije Windowsa košta 200 miliona dolara, slijedeća košta 10 centi. S druge strane, zbog hiper-produkcije, prelaska na lošija zemljišta zbog širenja proizvodnje te raznoraznih prirodnih ograničenja, poljoprivredni proizvodi postaju sve manje isplativi. Broj radnih mjesta u poljoprivredi je ograničen, efekti sinergije mali, prirodni rizici veliki, konkurencija lako preuzima posao. Ako se siromašne zemlje pak pokušaju industrijalizovati, tj. štititi vlastitu industriju, Svjetska banka i Monetarni fond ih kažnjavaju uskraćivanjem pomoći zbog nefer zaštite vlastitog tržišta.

Samo industrija i uslužne djelatanosti obezbjeđuju dovoljno novca za veliki broj ljudi na malom geografskom prostoru. Često se previdi činjenica da se jedan od nastravičnijih masakara u novijoj istoriji desio u Ruandi gdje su Tutsi i Huti imali broj stanovništva po kvadratnom kilometru kao industrijske zemlje.

Pri rađanju novog inovativnog produkta nije bitno koliko košta radna snaga, tržiste je mahom nezasićeno, konkurencija slaba, profitne margine su ogromne. Pred "smrt" produkta, vrlo je bitno da je radna snaga što je moguće jeftinija. Tada se proizvodnja seli u siromašne zemlje. Tako da siromašne zemlje mogu pobijediti u tržišnoj utakmici samo ako se potrude da budu siromašnije od susjeda. Inovacije u IT branši mogu dati velike plate, no inovacije u poslovima kojima se bave siromašniji često mogu značiti manju plaću za radnika i još težu konkurenciju.

Bogate države takođe subsidiraju proizvodnju hrane u svojoj zemlji i time uništavaju poljoprivredu u siromašnim zemljama. Čak i potez "dobročinstva" tj. ukidanje povlastica lokalnoj poljoprivredi i dozvola siromašnima da prodaju svoje prizvode bogatima na duže staze garantuje siromaštvo izvoznicima.

Po trenutnim ekonomskim teorijama, postoji ideja da Mongoli treba samo da skupljaju perje jer su u tome bolji od Amerikanaca, dok Amerikanci treba da prave kompjutere jer su bolji od Mongola u tome. Mongolija je primjer zemlje žrtve propalih ekonomskih teorija - prvo komunizma, a potom tržišne ekonomije. Pisac smatra da nema osnova vjerovati da se nefunkcionalna planska ekonomija može na brzinu zamijeniti tržišnom ekonomijom. Slučaj Rusije i tranzicione šok terapije je možda namjerno zlo zapada prema velikoj i opasnoj zemlji konkurentu, no na primjerima malih zemalja se može vidjeti da se često radi o slijepom vjerovanju u tržišnu ekonomiju bez obzira na vrijeme, prostor i lokalne uslove.

Pisac primjećuje i da je pomoć dobročitnitelja funkcionisala kada je trebalo učiniti bogatim ideološke protivnike Rusije i Kine na njenim granicama. Primjer su Azijski ekonomski tigrovi od kojih ni jedan nije ekonomski napredovao na način koji se traži od današnjih siromašnih zemalja. Od kada je pak Rusija propala kroz šok terapiju tržišne ekonomije, akcije bogatih da pomažu siromašnim manje uspijevaju, pomoć latinskoj Americi i Africi nikada nije urodila plodom.

Ranije su vladale rasističke ideje da je Afrika siromašna jer tamo žive crnci. Sada se ne može više tako govoriti, no zato se može zamijeniti riječ "crn" sa "korumpiran" i eto obrazloženja zašto pomoć dobročinitelja sa zapada ne funkcioniše. Ekonomisti po Africi rade za 300 dolara mjesečno, ali ako rade za međunarodne institucije imaju 300 dolara na dan, pa se uglavnom desi da afrički ekonomisti uvide da ekonomske teorije iz Vašingtona nisu uopće loše.

Bogate zemlje su uvećale bogatstvo tržišnom ekonomijom, ali tržište su otvorile tek nakon decenija zaštitničke politike i visokih carina koje su dovele do toga da se industrija dovoljno razvije da može konkurisati čitavoj planeti. Nakon industrijske revolucije u Engleskoj, Englezi su nudili konačno rješenje: svijet da pravi sirovine a oni da im vraćaju proizvode i svi će biti najbolji u tome što rade i živjeti dobro. Evropljani su ih odbili a američke kolonije su zaratile i odcijepile se.

Budućnost je komplikovana. Kopiranje industrijskih proizvoda je sve teže zbog patenata, a ono što je nekada bila industrija danas je sve više IT koji je neuhvatljiv i nematerijalan te nevjerovatno skup u startu.

Pisac nudi dva rješenja ekonomskih problema od kojih ni jedno nije ostvarljivo. Jedno je savezi država i otvaranje granica zemljama sa sličnim ekonomskim nivoom uz sofisticirane metode zaštite od konkurencije bogatih zemalja, tj. globalizacija prvo sa sebi jednakima. Drugo rešenje je znatno prostije: uvesti tržišnu ekomoniju i slobodnu trgovinu za radnu snagu a ne samo za proizvode. Bezvizni režim prema svim siromašnim zemljama je jedini način da nestane ogromna razlika u plati za potpuno isti rad.



.