PG: Hteli bi da čujemo od Vas nešto o manje poznatim stvarima široj publici, koje ste radili. Za početak 1992. snimili ste sa grupom Kaan jedan album. O kakvoj se muzici radilo?

KAAN je bio kreativni kolektiv kojeg je inicirao elektronski muzičar Vedran Peternel početkom devedesetih u Parizu. Uz njega, stalni članovi KAANa smo bili violončelist Arnold Achard i ja. Vedran je proveo djetinjstvo u Zagrebu i u Pariz doselio kad mu je bilo 12 godina. Neposredno prije nego smo počeli raditi završio je album OKO3 sa Goranom Vejvodom.

Svaki je od nas donio ideje i skice koje su bile povod za improvizaciju na sejšnima u Vedranovoj prostranoj kući-studiju. Vedran je čarobirao sa snimljenim atmosferama, dijalozima iz filmova, lupovima i semplovima, iz mene su izvirali rifovi teme i poneka priča a Arnold je moćno raspjevavao čelo.

Nastupali smo po skvotovima koji su u to vrijeme bili živahni u Parizu i sa još par prijatelja osnovali poluprivatni klub Garaža u bivšem velikom starom auto-servisu koji je izgledao kao Šekspirov Glob teatar samo jako trash. Tamo smo jedno vrijeme redovno svirali. Inače je program bio sastavljen od rubnih formi sa idejom da služi za testiranje ideja prije nego se konačno uobliče.


PG: Osim za pozorište, radili ste i muziku za filmove, radio, televiziju, balet, bavili se radio režijom. Možda bi posebno istakli nešto od svega toga?

Posebno bih istakao rad na radiju. U Dramskom programu Radio Zagreba, od 1982 do devedeset i prve. U tom je programu bilo 7-8 izuzetnih ljudi, režisera i dramaturga, mahom deset ili više godina starijih od mene potpuno predanih umjetnosti radija. Vladao je plemenit i prijateljski duh koji pripada atmosferi jednog drugog vremena i generacije, ali je najbolje u njemu, čini mi se proizašlo iz osluškivanja. Radili smo na terenu između literature na glas i konkretne muzike. Takav radio ima svojstvo ili barem mogućnost da se bavi unutarnjim svijetom, da ga pobuđuje i u njemu se razigrava više nego bilo koja druga umjetnost koju sam sreo. Radio uglavnom slušamo sami, dok nam se ruke bave nečim mehaničkim, a oči blude. Knjiga bi nas fizički sapela, televizija zarobila oči i asocijacije, muzika ili pjesme rijetko probijaju očekivane forme, a kino i kazalište su već prica o grupi.

Osim toga, prijalo mi je što u tom poslu nije bilo ni značaja ni slave. Ali bila je sasvim pristojna plaćica, koja me sačuvala od nužde da radim komercijalnu muziku i pjesme na drugoj strani.

PG: Osim pozorišne i radio režije studirali ste i ruski jezik i književnost. Koliko je to kasnije uticalo na Vaš rad. Ruska literatura, poezija... Nastupali ste u Rusiji... kakvo je u celosti Vaše "rusko" iskustvo?

Fascinirala me ruska umjetnost druge polovine 19. i prve trećine 20. stoljeća. Gogolj, Dostojevski, Čehov, Majakovski, Ejzenštejn, Mejerholjd, Maljevič, Harms, Bulgakov... Svijest o formi, očuđenje, susret dubokog mraka i objektivno čudesnog u ljudskoj prirodi. Humor i uporno uzaludno nastojanje. Vjera u nemoguće.

U potrazi za identitetom prepoznao sam u svemu tome nešto Slavensko čemu pripadam - pripadamo. Odatle dolazi utjecaj i prepoznavanje koje je odredilo moj kasniji rad.

PG: Svetski priznat, poznat, prisutan. Mnoge Vaše stvari, preživele su sud
vremena, nakon deset i više godina, prihvaćene i od najmlađe generacije. Kakav je Vaš subjektivni osećaj, ako znamo da slava ima lice i naličje, ponekad i više naličja?

Slava je teret ako nije Slava Bogu na Visini. Ali da bismo i nju prepoznali, trebaju nam posrednici. Posrednici – kraljevi i junaci - se pod njom grče ali i uzdižu. Bez njih nema priče. Evo što o tome kaže Rumi:

priča je kao voda
koju griješ za kupku

ona prenosi poruke
između vatre i tvoje kože
omogućava da se sretnu
i čisti te

malo ih je koji mogu sjesti
usred vatre same
nama trebaju posrednici

evo osjećaja ispunjenosti
ali mu obično treba
dosta kruha da se pojavi

ljepota nas okružuje
ali nam obično treba
šetnja cvjetnjakom da bismo to znali

i samo tijelo je paravan
koji zaklanja i daje nazrijeti
svjetlo što sjaji
unutar tvog prisustva

voda, priče, tijelo, sve što činimo
su posrednici
što skrivaju i pokazuju skriveno

proučavaj ih
i uživaj u svom pranju
tajnom koju ponekad znamo
pa opet neznamo


PG: Uprkos tome što za muziku i verovatno i Vas lično, ne postoje nikakve granice, teško je izbeci i jedno lokalno pitanje, obzirom da nastupate i na svim prostorima bivše zajedničke države. Da li pratite dešavanja ne samo u muzici, već uopšte u umetnosti i kulturi? Da li ima šanse da se bar na tim poljima prevaziđu granice? Ili se možda to već dogodilo? Možda nas nema u velikom broju, ali još uvek ima onih koji na neki način boluju zbog mnogo toga što nam je rat doneo i ostavio

Događanja u muzici i kulturi bivšejugoslavenskih država pratim sporadično jer kroz njih – te države - uglavnom projurim. Imam, mozda starački, dojam da sam ispratio krug i pol izmjena tipova moda i stilova, tako da me moderna građanska kultura i umjetnost naročito ne zanima. U Parizu, gdje živim, posjete priredbama, izložbama, projekcijama, izbor knjiga određuje preporuka ili slučaj. Naravno, kad započinjem neki projekt istražim kontekst, što su prije radili budući suradnici i slično, ali me više zanima biti akter nego gledalac ili analitičar.

Što se granica tiče, koliko znam, u SFRJ nije bilo više od desetak posto po narodnosti deklariranih Jugoslavena. Ne znam zašto bi onda povlačenje državnih granica na mjestu republičkih trebao biti ogroman problem, ako se većina građana republika za to odlučila.

Ako postoje sumnje u zajedničko računovodstvo, nek svaki vodi svoje... a za sve ostale vrste razmjene, osobito kulturno-umjetničke, pa još među narodima koji govore isti jezik granice stvarno ništa ne znače.

PG: Dva poslednja koncerta u Beogradu, u Sava Centru i na ušću bila su sajajna. Kada ćemo opet imati priliku da Vas slušamo u Beogradu?

Početkom sljedeće godine bih mogao doći sa Rundek Cargo Triom.