ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Ideologija

Ko je ubio Jugoslaviju

Voren Cimerman, 1. jun 2004.
Helsinška Povelja

Umesto in memoriam: Voren Cimerman

1. Povjerljivo – čitav tekst

2. Sa priznanjem Slovenije, Hrvatske i Bosne, te objavljivanjem "nove Jugoslavije" od strane Srbije i Crne Gore, stara Jugoslavija koju smo mi poznavali je MRTVA. Prije nego što zakoračimo u svijet pet novih balkanskih država – komunističkih i nekomunističkih, turbulentnih i mirnih, autokratskih i demokratskih, militantnih i umjerenih, perspektivnih i beznadežnih, bilo bi vrijedno baciti poslednji pogled na ono što je uništeno i zašto je uništeno.

3. Ko je ubio Pijevca Robina?

Ja – rekao je Kobac. Mojim lukom i strijelom – ja sam ubio Pijevca Robina!

Nacionalizam je taj koji je probio strijelu u srce Jugoslavije. Mada su korijeni netrpeljivosti stari vjekovima, nacionalizam koji je izazvao proces jugoslovenske destrukcije započeo je 1987. na Kosovu, kada je Slobodan Milošević, mladi lider Saveza komunista Srbije, u toku jedne duge noći čuo priče Srba o njihovom zlostavljanju od strane Albanaca. To iskustvo je pružilo Miloševiću temu koja mu je donijela moć i karizmu. Mašući pitanjem srbijanskog nacionalizma, on je ukinuo autonomiju Kosovu, zatim Vojvodini, očistio svu opoziciju u samoj Srbiji i konačno okrenuo svoju nacionalističku agresivnost protiv svojih susjeda.

5. Ironija je da je Slovenija, koja nema srbijansku manjinu, bila prva meta napada Miloševića. Srbija i Slovenija su uvijek bili prirodni saveznici i Miloševićevo neprijateljstvo prema Sloveniji je bilo više ideološko, nego etničko. Ono zašto se zalagala Slovenija čak početkom osamdesetih, bila je demokratska, decentralizovana Jugoslavija i slobodnije tržište – dakle, baš onakva Jugoslavija, koju je Milošević prezirao i od koje se plašio. U decembru 1989. godine Milošević je pokušao da smijeni slovenačku vladu pomoću neprijateljskih masovnih protesta Srbijanaca u Ljubljani. Nakon neuspjeha u toj namjeri, uslijedila je objava ekonomskog bojkota protiv Slovenije.

Ovo su bili prvi pucnji u nacionalističkom ratu koji su pokrenuli destrukciju Jugoslavije. Hrvatska je postala sledeća meta Miloševića. Velika meta. Pobjeda Franje Tuđmana na hrvatskim izborima u maju 1990, doveli su na vlast uskogrudi, rasistički režim, neprijateljski raspoložen prema Srbiji i prema Jugoslaviji, za koju se pogrešno mislilo da kontroliše Srbija. I Milošević i Tuđman su imali snažan interes da satanizuju jedan drugoga; znajući njihov karakter, ovaj posao im i nije bio tako težak. Sa nacionalizmom kao vjekovnim neprijateljima Srbije i Hrvatske, koji su jadikovali jedan protiv drugoga, nisu postojali izgledi da se sačuva i razvija Jugoslavija na istoj liniji kao i progresivni mađarski ili čehoslovački model. Nasilje je postalo mogućnost. U tom pravcu je i izjava Vladimira Šeksa, poznatog pripadnika militantnog krila Tuđmanove partije, o jednom etnički mješovitom dijelu Hrvatske: "Ako mi pobjedimo više neće biti Srba; ako oni pobjede, više neće biti Hrvata". Sa takvim ljudima na mjestima na kojima se odlučuje, ne može biti više nade za zemlju čije je ime samo po sebi "zemlja južnih Slovena", simbolizovalo etničku toleranciju. Kao što mi je Milovan Đilas, poslednji veliki Jugosloven rekao prije neki dan, Jugoslavija ne može preživjeti konflikt između Srba i Hrvata, jer su oni njeni noseći narodi.

6."Ko ga je vidio kad umire?

Ja, rekla je muva, mojim malenim okom,

Ja sam vidjela kad je umro".

7. Smrt Jugoslavije je imala mnoge svjedoke. Najistaknutiji potpisnici na 'izvještaju komisije za pregled leša' su Evropska unija i Sjedinjene Američke Države. Zapadna Evropa i Amerika su bile višedecenijski prijatelji pokojnice, babice prilikom njenog rođenja na kraju I rata i asistenti njenog opstanka tokom II rata; njeni zaštitnici od pohlepnih susjeda, sovjetskih satelita, plaćajući račune za njenu raskalašnost i podstičući je na putu demokratije. Na kraju teške bolesti Jugoslavije, zemlje Zapada su učinile sve što su mogle da ozdrave pacijenta.

Evropljani su u ličnosti Žaka Delora ponudili veliku šargarepu, uslovljenu zajedničkim ostankom u istoj državi, dok su Holanđani, predsjedavajući EU, igrali ulogu oca zaštitnika – za ispovedanje, koji moli invalida da postane bolji Evropljanin da bi spasio dušu. SAD su dovedene da bi težinom tradicionalno dobrih odnosa sa Jugoslavijom, statusom velike sile i moralnim autoritetom održale zemlju na jedinstvenom i demokratskom putu, koji je, nadali su se, počeo Markovićevom vladom ujesen 1989. godine. Sve to na kraju nije bilo od pomoći; kao i svi ostali, Zapad nije bio ništa više od svjedoka sahrane Jugoslavije.

8. Da li je moglo biti drugačije? Da li ima nečega što je Zapad mogao učiniti da izbjegne slom i krvoproliće? Ili, da li smo mogli shvatiti ranije da je sa Jugoslavijom gotovo i pokušati da obezbjedimo mirni pogreb? Ne očekujte objektivnost s moje strane po ovim pitanjima – ja sam bio dio naše politike; vjerovao sam, i još uvijek vjerujem, da je ona bila pravilna. Ostavljam doktorantima da se raspravljaju oko detalja – generalno, ubijeđen sam da neuspjesi koji su doveli do smrti Jugoslavije nijesu na strani Zapada. Neuspjesi leže u samom tijelu smrtnika.

9. Američka politika prema Jugoslaviji je bila jednostavna i konzistentna od samog početka nacionalističkog perioda oglašenog Miloševićevim usponom. Mi smo bili za jedinstvo zemlje, ali ne jedinstvo nametnuto silom. Markovićeva vlada je predstavljala dva bloka kvaliteta – jedinstva i demokratije. Bili smo u pravu što smo je podržavali, iako nije bila snažna. Alternative Markoviću bili su Miloševićeva vrsta jedinstva, koja je značila diktaturu, ili Tuđmanov separatizam, koji je značio rat. Gotovo dvije godine prije početka hrvatskog rata, ova ambasada je naglasila i nastavila da naglašava, da se razbijanje Jugoslavije ne može ostvariti bez masovnog nasilja.

Najveći dio kritike na račun američke politike prema Jugoslaviji zasniva se na tvrdnji da smo bili slijepi na pritiske za nezavisnost i da smo zato propustili da uskočimo u voz sa većinom. Mi nijesmo bili slijepi; samo smo vidjeli da taj voz vodi u 'Armagedon'. Nacionalizam polarizuje; u Jugoslaviji, nakon kolapsa Markovićevog eksperimenta, nije postojao prostor između Tuđmana i Miloševića, na kome bi Zapad mogao da djeluje. Markovićeva Jugoslavija je naginjala ka demokratiji, Miloševićeva Jugoslavija se udaljavala od nje. Zato su SAD i Evropska zajednica bile jednostavno prisutne destrukciji, umjesto da su doprinosile njenom stvaranju.

10. "Ko će iskopati grob?"

Ja – rekla je sova,

Mojom malom lopatom.

Ja ću iskopati grob.

11. Bilo je mnogo grobara Jugoslavije, uključujući sumnjičene – Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Ali, ima jedan koji se u tome ističe. Slobodan Milošević, jedan od najdvoličnijih političara koje je Balkan ikada iznjedrio, pokazao je dvoličnost i kao grobar. Samo prije dvije sedmice zavio se u jugoslovensku zastavu (bez zbijezde petokrake, naravno) i obnovio jugoslovensku nacionalnu himnu. "Jugoslavija postoji" je njegov ratni poklič sve od trenutka kada je počela secesionistička tutnjava. Sve je to koještarija. Milošević nije Jugosloven; on je srbijanski imperijalista. Njegov krajnji cilj postavljen prije tri godine bio je da dominira čitavom Jugoslavijom. Stoga je njegov napor da zbaci demokratski obojenu vladu Slovenije i da dovede Hrvate do ivice – koji je propao, završio time što je odustao od Slovenije i ušao u rat da bi zadržao Hrvatsku u Jugoslaviji. Zatim je pokušao na silu da ugura Bosnu i Makedoniju u "Malu Jugoslaviju", kontrolisanu od strane Srbije. Konačno, on je pribjegao "Saveznoj republici Jugoslaviji", koja proklamuje odricanje teritorijalnih pretenzija, ali ima odredbu u svom ustavu o primanju djelova drugih država. On u ovom trenutku vodi aktivno građanski rat u Bosni, koji je projektovan da obezbjedi dvije trećine teritorije srbijanskoj manjini i kolaborira u izgonu onih koji nijesu Srbi iz mješovitih područja Hrvatske, s ciljem da one postanu etnički čiste.

12. Od preuzimanja vlasti, Miloševićevi zločini protiv Jugoslavije su sledeći:

- kršenje jugoslovenskog Ustava, ukidanjem autonomije Kosova i Vojvodine;

- uvođenje trgovinskog bojkota prema Sloveniji i Hrvatskoj (mjera koja je srodna svojevremenoj odluci Masačusetsa da prekine trgovinu sa državama Mejn i Vermont);

- krađa 1,8 milijardi američkih dolara Narodne banke Jugoslavije prije nezavisnosti i prisvajanje, nakon nezavisnosti, za račun Srbije, svih deviznih rezervi i prihoda;

- pokušaj da se uništu jugoslovensko Predsjedništvo, prvo sprečavanjem normalne rotacije u korist Hrvatske 1991, a onda povlačenjem srbijanskih predstavnika iz Predsjedništva;

- vođenjem neprekidnog rata protiv Markovića i svega za što se on zalagao: tržišne ekonomije na prostoru čitave Jugoslavije, obuhvatnih standarda na planu ljudskih prava i izbornog mehanizma koji naglašava jugoslovenski element i ne ističe nacionalne nesloge;

- sprovođenjem agresivnog rata (zajedno sa armijom) u Hrvatskoj preko republičkih granica;

- i konačno, proširenjem rata na Bosnu, uz pomoć njegovog zastupnika Karadžića, koljača poput Arkana i u dosluhu sa JNA.

13. Milošević ne bi nikada uspio, niti pokušao svoju destrukciju bez presudnog suizvršioca – Jugoslovenske narodne armije. Izdaja Jugoslavije od strane JNA bila je gotovo podjednako velika koliko i Miloševićeva. Tobožnji bastion "bratstva i jedinstva", JNA je dozvolila sebi da bude okrenuta u mašinu za ubijanje u ime jedne nacionalne grupe.

Tačno je da je JNA bila isprovocirana i u Sloveniji i u Hrvatskoj, mada je isto tako tačno da je u slučaju Hrvatske prva provokacija došla od same JNA kroz njene predratne poteze da naporima "protiv fašizma", uzdrma Tuđmana. U svakom slučaju, bombardovanje Dubrovnika i uništenje Vukovara bili su kriminalni napadi, u prvom slučaju, na najpoznatiji grad u Jugoslaviji, a u drugom slučaju, na mirni multietnički grad. Štaviše, dosluh sa JNA u srbijanskom preuzimanju vlasti, nije uopšte podstakao neprijateljstvo kod većine muslimanskog naroda. Ponos koji je JNA nosila još iz perioda partizana, sada je zauvjek zakopan u ruševinama Vukovara.

14. Pojedinosti iz optužnice protiv Miloševića nemaju namjeru da impliciraju da su njegovi neprijatelji i rivali bili projugosloveni. Naprotiv, Slovenija i Hrvatska su se otcijepili od Jugoslavije bez ozbiljnih napora da izmire svoje razlike sa Beogradom. Ali i u tom slučaju Milošević je bio primarni katalizator za njihovo otuđenje. Slovenija bi gotovo sigurno pokušala da ostane u Jugoslaviji, da je Srbija imala manje agresivnog lidera; samo prije dvije godine Milan Kučan je pobijedio na izborima za slovenačkog predsjednika na projugoslovenskoj platformi. Tuđman, koliko god da je veliki antijugosloven, pokrenuo je predlog za jugoslovensku konfederaciju čak iako je bio izbio rat. Milošević ih je, međutim, torpedovao jednog za drugim. Kad je Evropska unija intervenisala, Milošević je varao i izvrdavao, blokirajući političke sporazume, a doveo je Crnu Goru do usijanja kad se Bulatović pokolebao. Nevini posmatrači kao što su Gligorov i Izetbegović, koji su uporno nastojali da afirmišu osjećaj jugoslovenstva, nikada nijesu imali šansu protiv Miloševićeve kombinacije agresivnosti i beskompromisnosti. Istoričari se spore oko uloge individualaca u istoriji. Ja nemam nikakve sumnje u to da su Miloševićevi roditelji izvršili samoubistvo prije njegovog rođenja, ja ni bih pisao ovaj telegram o smrti Jugoslavije. Milošević je njen grobar, više nego bilo ko drugi.

15. "Ko će biti najviše ožalošćen?"

Ja – rekao je golub,

Žaliću za svojom ljubavlju,

Ja ću biti najožalošćeniji.

16. Jugoslavija ima malo ožalošćenih danas. Zaslužila je više. Jugosloveni su se hrabro borili sa nama u Drugom svjetskom ratu protiv našeg zajedničkog neprijatelja. Hitlerova odluka da uništi Beograd u aprilu 1941. godine koštala ga je odlaganja invazije na Sovjetski Savez i možda gubitka Moskve. Tito je kasnije zaustavio njemačke divizije koje bi inače bile upotrebljene protiv saveznika na zapadnom frontu. Poslije rata, Tito je bio jedini lider iz Istočne Evrope koji je imao hrabrosti da pruži otpor Staljinu, dajući tako podsticaj nacionalnom komunizmu i indirektno pokretu ka nezavisnosti u Istočnoj Evropi. On je takođe stvorio, ili preciznije rečeno, tolerisao – otvorenije komunističko društvo nego bilo gdje u svijetu. Ekonomsko upravljanje je bilo decentralizovano i granice su bile otvorene – dometi koje mu je i Hruščov, u svojim memoarima, sa zavišću komentarisao. Kao neko ko je živio u sve tri zemlje, mogu posvjedočiti da je kvalitet života u Jugoslaviji u Titovom periodu bio blizu nivou standarda Španije nego u Sovjetskom Savezu. Tito je ostavio zemlju koja je, ustvari, bila zrela za političke i ekonomske reforme, zemlju daleko ispred drugih u Istočnoj Evropi. Nažalost, Tito je takođe ostavio dva otrovna poklona koja su uništila Jugoslaviju – diktaturu i nacionalizam.

17. Iako Tito nije bio nacionalista, njegovi metodi su doveli do neminovnog rasta nacionalizma. Oba elementa Titovog "bratstva i jedinstva" su bili nametnuti aparatom državne policije. Nacionalisti su redovno završavali u zatvoru; Tuđman i Izetbegović, sada predsjednici nezavisnih republika, proveli su neko vrijeme u Titovim zatvorima. U decentralizovanoj i oslabljenoj Jugoslaviji, kao Titovo zavještanje poslije njegove smrti, probudio se nacionalizam, kao militantni razuzdani karavan. Nažalost, probudio se u Jugoslaviji koja nije imala dovoljno demokratije da otupi antidemokratsku oštricu nacionalizma. Šta više, ljudi koji su iskoristili nacionalizam na najagresivniji način, Milošević i Tuđman, školovani su u duhu Titove komunističke autokratije. Za razliku od manje militantnih nacionalista kakvi su Izetbegović i Kučan, oni su se spremno priklonili svim tehnikama komunističke kontrole – masovne partije, kontrola štampe, centralizacija privrede i tome slično. Ukratko, Tito nosi podjednaku odgovornost za uništenje Jugoslavije, koliko i za njeno stvaranje na pepelu Drugog svjetskog rata.

19. Postojale su dvije Jugoslavije do sada. Predratna Jugoslavija Karađorđevića i posleratne Titova Jugoslavija. Upravo je stvorena treća Jugoslavija – Miloševićeva. Kao što je rečeno, to nije ništa do prerušena Srbija i platforma za Miloševićevo potraživanje drugih država koje imaju Srbe. Ona je okružena nestabilnim susjedima koji su izgubili povjerenje u Miloševića i nju izjedaju iznutra manjine čiju je mržnju Milošević zaslužio. Zahvaljujući Miloševiću, Srbija – sa jačom demokratskom tradicijom nego većina balkanskih republika – sada je potrošena pomamom nacionalizma; a, mnogi pristojni, talentovani Srbijanci, užasnuti krvoprolićem, su marginalizovani. Nestabilnost je postala kliše i stalno stanje prilika u i oko Miloševićeve Jugoslavije. Plašim se da krize koje su se sada nadvile nad ostacima Jugoslavije mogu trajati čitavu jednu generaciju – 20 godina. Nacionalizam, balkanski ubica, moraće da odtrči svoj krug.

Za vrijeme ovog procesa, treba se nadati, da će ljudi shvatiti da im nacionalizam nije donio boljitak, mir i sreću. Možda će se sjetiti da su jednom živjeli zajedno, i to prilično dobro, i da su njihovi međusobni odnosi bili civilizovani i tolerantni. Mogli bi se takođe prisjetiti da je Jugoslavija u kojoj su oni živjeli, iako ne potpuno slobodna, bila sigurno slobodnija od krvave džungle koju su naslijedili, i da je imala mnogo civilizovaniji i savremeniji pogled na svijet. Takođe, jednog dana oni bi mogli povesti razgovore o obnovi ekonomskih veza, a zatim postepeno o stvaranju političkog okvira. Sve to će imati sasvim logičan smisao, jer, konačno, većina ovih malih država nijesu samoodržive, njihove etničke grupe su i dalje nerazmrsivo pomješane, i osuđene su geografski da budu vječno susjedi. Neko – to će morati biti veliki demokratski lider, možda iz Bosne – može predložiti formiranje države. Ona se neće zvati Jugoslavija, ali će imati istorijske prethodnike. Kao dio njene inauguracione ceremonije, želio bih da zamislim da će neko položiti ružu, samo jednu, na grob Jugoslavije koja je upravo ubijena.

(Prevela: Zorica Marić)

Izvještaja Vorena Zimermana – Šifrovano iz Ambasade SAD – Beograd, maj 1992.
Napomena: Deklasifikovano u martu 1997 (izvor: Agencija nacionalnog arhiva, Vašington)
Poverljivo
Beograd, 05891 ukupno šest strana 121139, maj 1992.
E.O 12356: DECL: OADR
Za Stejt Dipartment: Inglberger i EUR – Niles
Rim, takođe i Vatikan, Beč, Helsinki, Islamabad