ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Književnost

Pjesnici i grozaici

Mirko Kovač, 14. jul 2004.
Ckl

U više navrata, i uvijek s čuđenjem, posezao sam za temom koja me valjda opsjeda, a riječ je o kolegama piscima u visokoj politici. Laćam se još jednom istog posla, sve se nadajući da ću lako dokučiti koji to vrag tjera pisca da se okani svojega zanata i svoje strasti i prijeđe u politički tabor, posebice onoga pisca koji je imao dara i bio uspješan literat.

Je li to neka vrsta književne smrti da bi se nastavilo živjeti u dinamičnijem svijetu politike? Ili je literatura bila samo prolazna strast? Možda odskočnica da bi se u politiku ušlo s izvjesnim statusom? Ili je to nešto kao misionarsko ludilo? Zamjena naciofilske opsesije akcijom? Ili bijeg iz oskudice u izobilje, iz osame na bučnu scenu? Iz svoje kule od bjelokosti u populizam? Je li to želja da se utječe na povijesna zbivanja oruđem djelotvornijim od poezije? Volja za moći? Nova strast jača od svake druge? Slavoljublje i potajna nada za veličanstvenim pokopom? Stanoviti sadomazohizam o kojemu je govorio latinskoamerički pisac Mario Vargas Llosa, ističući da mu je politička gaža donijela samo jad i nevolju, te da je kao demokratski kandidat "toliko popljuvan da se pljuvačka ne može očistiti"? Ili je bavljenje politikom ipak uredna i dobro plaćena profesija?

Ništa od toga i sve pomalo! Jer da bi se to istražilo, valjalo bi poći od slučaja do slučaja, a to bi bio golem posao i uzaludan trud, a bogme i obimna knjižurina koja bi malo koga zanimala. Pa što se onda bakćem ovom temom i vrtim istu ploču evo jedno desetljeće? Odgonetam li nešto tako banalno i plekam li se u nepotrebne stvari? Ili sam umislio kako se bavim nekim fenomenima? Možda sam fasciniran piscima koji sudjeluju u zlu? Možda je doista zlo fascinantno?

Pa ipak, ne mislim da su svi pisci u politici zlo samo po sebi. Znam barem jednog, s kojim sam i prijatelj, demokratski nastrojenog i prožetog liberalnim vrijednostima za koje se zalaže sa strašću, premda je malo jedan pisac iz tolike književne svite koja se našla u politici. Ta je rijetka naša ptica Vlado Gotovac, čiji su pandani u srednjoeuropskom ozračju jedan Havel ili možda mađarski pisac i liberalni predsjednik Árpád Göncz. Razlika je u tome što su oni utjecajni i što ih njihovi narodi hoće, dok je Gotovac sa svojim liberalizmom usamljen, a njegov utjecaj gotovo neznatan.

Sudjelovanje u zlu

Nekoć sam mislio da je ta navala pisaca u visoku politiku zapravo postkomunistički fenomen, a kako se komunizam dezimunizirao, i to mimo njihove volje i "survao u vlastitu prazninu", onda su naši vrli književnici pohrlili u politiku; neki su zauzeli prijestolja i domogli se vodstva, a mnogo je njih, bit će na stotine, razvrstano u političkim klupama, s manjim ili višim rangom, ali svakako u prestižnom stadu i na društvenoj ljestvici koja ih hrani i čini važnima. Po svemu sudeći, taj fenomen nije specifikum samo na prostoru ex-Jugoslavije, nego je to opća pojava nakon pada diktature u kojoj su mnogi od tih pisaca igrali neke uloge i zdušno participirali.

Istina, nisu bili na tako visokim mjestima kao što su sada, ali su tavorili u strukturama i dobro se snalazili u ideološkim bitkama; njihovo je sudioništvo u tiraniji bilo golemo, premda su neki od njih i robijali, ali iskupili se nisu, jer su se sada priklonili nacionalizmu i nastavili isti posao pod drugom firmom. Dakako, iznimke postoje, ali se mogu nabrojiti na prste jedne ruke.

Pokušavao sam i otprije, esejistički ili bilo kako, pozabaviti se kolegama u politici, ali mi se čini da još nijednom nisam došao do željenog teksta, pa se ponovno vraćam omiljenoj temi, uzdajući se u Antimemoare i neki novi kut što ga ta forma nudi. Opće je mjesto svih ćaskanja na ovu temu da pisci obično bježe u politiku kada više nemaju što reći u literaturi i priklanjaju se onima koji nikad i nisu imali što reći. Ali nitko ne može osporiti da su u politiku "bježali" i posve uspješni pisci i vrsni intelektualci poput Havela ili Gotovca, kao što nema ničega spornog u tome da se pisci nađu u političkome vrhu, ali samo i jedino ako utječu i pospješuju demokraciju. Bješe li ono Platon rekao da "države neće biti sretne dok filozofi ne postanu vladari"? A pošto su književnici istodobno filozofi, usto i pjesničke dušice, onda bi ove državne tvorevine u koje su upetljani morale biti sretne. Ali kako sada stvari stoje, moj Platone, čini se da su bile sretnije s metalcima i strojobravarima na vlasti. Ili točnije: sretni su samo vladari.

Dogovorna nesreća

Sada ću navesti neka imena mojih kolega koja su dospjela na sam vrh "pjesničke vladavine" u ovome razdoblju "demokracije", držeći se, dakako, samo prostora ex-Jugoslavije, premda se nešto slično zbivalo i u ostalim postkomunističkim zemljama. Dogurali su visoko Dimitrij Rupel, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Vlatko Pavletić, Nedjeljko Mihanović, Vuk Drašković, Radovan Karadžić, Milan Komnenić, Novak Kilibarda, Dobrica Ćosić, Ivan Aralica, Ljupče Georgievski, Ibrahim Rugova, Ivan Tolj, Miroslav Toholj. Za drugu i treću garnituru trebalo bi mi mnogo prostora. Neka od ovih imena dobro sam poznavao, neka samo upoznao, a od onih s kojima nisam imao čast upoznati se, barem sam štogod pročitao. Jedino nikad ništa nisam čitao od književnika Franje Tuđmana, ali sam ga u više mahova slušao, pa ga s literarnog stajališta doživljavam kao usmenog i konfuznog pisca. A kada su se dvojica književnika, srpski Tolstoj Dobrica Ćosić, ondašnji predsjednik Jugoslavije, i hrvatski još i danas aktualni poglavar, akademik i član Društva hrvatskih književnika, dr. Franjo Tuđman, pogađali oko "humanog preseljenja" i trampe pučanstva, pisao sam o tome kao o perverznoj formi genocida i "dogovornoj nesreći" koja je začeta u glavama filozofa. Jer ako te netko želi goniti s jednog pojila na drugo, onda te isključivo smatra ljudskom stokom!

Davnih godina imao sam u rukama knjigu Alije Izetbegovića što ju je u Beogradu tiskao moj drugar Slobodan Mašić, još onda nezavisni nakladnik. Izetbegovićeva esejistika obilovala je "erudicijskim referencama" i filozofski razmatrala pitanja religije, znanosti i umjetnosti. U svakom eseju autor je demonstrirao svoju načitanost, a podjednako je dobar znalac svih umjetnosti, od arhitekture i slikarstva do književnosti i filozofije, a posebice je upućen u religiju. Jedan svoj esej završava spoznajom: "Ako nema religiozne, nema ni umjetničke istine." On smatra da je umjetnik-ateist prava rijetkost, a ako već jest ateist, onda je to samo njegova "reakcija na cjelokupni pritisak neba i zemlje". Nedvojbeno je ovaj mislilac ispunio Platonov zakon o "vladavini filozofa", jedino je odgodio ovozemaljsku sreću za svoj narod i ponudio mu bolji život u grobu.

Sadašnjeg predsjednika Vlade Republike Makedonije Lj. Georgievskog upoznao sam prije nekoliko godina u Rovinju, ali sam još otprije čitao njegove pjesme, istina samo razbacane u časopisima. Osobno mi se dopala njegova erotska poezija, a i sam je Ljupče ostavio na mene dojam ugodnog i prijaznog mladića. Prisjetio sam se kako su ga s početka devedesetih, tek što je ušao u politiku kao makedonski nacionalist, kudili protivnici, pa su zločesto potezali njegovu erotsku poeziju, kako bi mu naškodili; biva, erotomanovo je da radi to što radi, a neka nama prepusti politiku. Tada su često citirali jedan njegov stih: lizao bih sve pičke sveta, misleći valjda da je to nešto sramotno. Poeziju ne treba zlorabiti u političke svrhe.

Laskanje narodu

Nekako je uobičajeno vidjeti pisce u diplomaciji i raznim konzulskim poslovima; zastupali su najcrnje režime i diktature, kao god i demokratske vlade, ali posve je čudno, i u najmanju ruku neobično, kada u današnje vrijeme promoviraju pjesnike u generale. Doduše, partizanska je vrhuška prakticirala nešto takvo, pa je, primjerice, nadrealistički pjesnik Koča Popović postao slavni general. A isto tako, bilo je slučajeva da generali na kraju vojničke karijere "propišu" i odu u književnike; slučaj je to i s komunističkim generalom Franjom Tuđmanom. Ali u Hrvatskoj se, a gdje bi drugdje, u ovome desetljeću zbilo i to da religioznog pjesnika Ivana Tolja, autora nekoliko zbirki poezije, prevedu u generala i daju mu ulogu glasnogovornika za ratne akcije Oluja, valjda nadajući se da će poetskim jezikom opjevati izgon Srba. A koliko se sjećamo, general-pjesnik bio je suhoparan, dosadan, smeten i nekompetentan.

Susprezao sam se i ovaj put čuvao da mi se ne omakne kakva pogrda na račun kolega i pregalaca na polju političkom, jer svaki od tih pisaca osjeća da je nešto žrtvovao, ponajprije literaturu i neku vlastitu intimu, a sve u ime nacionalne misije. Žrtvom se osjeća čak i ratni zločinac Radovan Karadžić, koji je jednom izjavio da je sve stavio na kartu svojega naroda, svoj život u prvom redu, a onda svoju poeziju, svoju obitelj i svoju profesiju. Pripazio sam ovaj put i odmjerio riječi, to prije što sam, još devedesete, pri slučajnom susretu s Dobricom Ćosićem, oštro ukoren od nacionalnog barda, jer da blatim ljude "koji su svoju sudbu vezali uz naciju". Bio sam zatečen, ništa nisam umio odgovoriti. Odgovorilo je vrijeme. Oni koji su vezali sudbinu uz naciju, profitirali su i udobno se smjestili u "ložama apstraktne ljubavi prema naciji" (J. Michelet), koja je prešla u samoljublje, dok su njihove nacije potonule i ogrezle u zločinima, izolirane i na rubu egzistencije.

Još sredinom prošlog stoljeća spomenuti esejist i povjesničar Jules Michelet pisao je da je "jaki nacionalizam negacija nacionalnih osjećaja". Dobrica je Ćosić već podulje vrijeme podvio rep, nekako mu prazno zvuči laskati svojemu narodu koji je izgubio svaku nadu i orijentaciju, i u kojemu više nema žara za "velike bitke", nego se bije za golo preživljavanje. Slična je sudbina zadesila i ostali nacionalistički puk diljem ex-Jugoslavije, ali pučani su tako sami htjeli.

A kad smo već potegnuli temu "vladavine filozofa", onda nam je bliže Kantovo osporavanje Platonove ideje, jer svaka vladavina i svako posjedovanje moći deformira filozofa, makar bio Tuđmanova kalibra, umanjuje mu razum i nužno ga banalizira, sve više ga pretvarajući u predmet sprdnje i političku ludu. Filozofima, pa tako i piscima, treba ostaviti pravo javnog govora i to je sve, rekao bi Kant.

Kolaž: "Dobrica Grobnica" , Kiš Zoltan