ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Književnost

Ovi narodi ne zaslužuju Andrića

Mirko Kovač, 13. januar 2005.
Ckl

Jedan moj prijatelj iz Beograda, erudita i istoričar književni, piše mi o Ivi Andriću, o nekim svojim susretima s njim, a u jednom pasusu, koji me podstaknuo na ovaj tekst, blago me kori, jer sam svojedobno u Feralu “brzopleto i neoprezno” nešto zamjerio velikom piscu. Oni koji sada “kritički tupe o Andriću, mahom su površni, jer malo je ko imao ključ od zatvorenih odaja te osobe”. Moj je prijatelj još davno pridobio Andrićevu naklonost, ne samo šarmom i inteligencijom, nego i iskrenošću, pa je tako slavni pisac našao u mnogo mlađem poznavaocu knjiga i književnosti odličnog sagovornika, jednog od rijetkih s kojim je znao da se upusti u prepirku ili “tek malčice da odškrine vrata svoje duboke i duhovne ličnosti”. Prijatelj veli u opširnom i dragom mi pismu što sam ga nedavno dobio, da je Ivo Andrić bio posebna zvjerka u “ovome našem balkanskom zvjerinjaku”, uvijek korak ispred ostalih, s izgradjenim sistemom odbrane od nasrtaja malograđanskog prostaštva beogradske čarsije na njegovu nimalo jednostavnu osobnost, jer taj je mudri gospodin jednom zapisao da bi mu ljudi oprostili zlo ako ga je počinio, samo kad bi “znali koliko je za mene napor bio živjeti”. Živjeti u takvom svijetu, među takvim ljudima, nije samo napor nego i prokletstvo iz kojega je mudrac izvukao najviše što se moglo.


Čini mi se da prijatelj nije kanio ovim pismom podstaknuti me na odgovor ili bilo kakav tekst, nego je zasigurno želio da u mojim rukama ostane kao dokument tih nekoliko njegovih skica o tome “književnom monahu” koji je izabrao Beograd za “vlastito utamničenje” i ondje “živio izvan života”, kako to i sam Andrić veli. Čitalac se može biti čudi što izbjegavam da navedem ime pismopisca, jer čim se neko bavi Ivom Andrićem osoba je javna i poznata, ali držim da se privatna pošta ne može tek tako otvarati, ali može biti podsticajna za razmišljanja, pa čak i za sredjivanje nedoumica i kolebanja. Iz nekih mojih napisa ili izjava, prijatelj je razumio da sam Ivi Andriću pripisao plašljivost, te da sam, čitirajući ono njegovo o evet-efendiji, tipu zaduženom da klima glavom i odobrava sve što sultan kaže, doveo pisca osobno u “zlonamjerni kontekst, što često čine oni koji falsifikuju biografije, istoriju, pa i samu književnost”.


Čim sam dobio to prijateljsko pismo, potražio sam u svojoj dokumentaciji tekst u kojemu sam doista uputio nekoliko strelica prema Andriću, a citat o evet-efendiji umetnuo kako bih ga proširio na većinu pisaca što su lagodno i bez zaziranja klimali glavama i odobravali postupke mnogih i različitih vladara i diktatora kroz tolika zajednička prokletstva i “strahoviti hod povijesti”, kako je Andrić pisao u svojim mladenačkim nemirima. Možda je najmanje grešan upravo autor te priče o evet-efendiji, jer prijatelj tvrdi u pismu da “Andrić nije nikad bio bog zna kakva junačina, u mladosti nešto više buntovan, ali klimoglavac zasigurno nije bio, a i poimanje junaštva u našoj čemernoj istoriji sporno je i često nakaradno”. Onda, što se “plašljivosti” tiče, moj prijatelj radije govori o mudrosti Ive Andrića, to prije što se pisac još od rane mladosti osjećao učenikom filozofa S. Kjerkegora. Taj “otac egzistencijalizma”, kako su ga nazivali moderni mislioci, u svojim razmatranjima o strepnji veli da se “svako mora naučiti plašiti ako ne želi da propadne”. Dakako, Andrić je “pojam strepnje” usvojio filozofski, po Kjerkegorovom receptu, kao mogućnost slobode. I nije želio propasti. Želio je naporno živjeti, stalno u vlastitim trvenjima i samomučenjima, svjestan da je to put do bogatstva duhom. Biti užasnut svijetom, ali ostati prisutan u njemu – to bi mogla biti nekakva vodilja njegova životnog puta. “Trebalo bi živeti i raditi tako kao da neki oblik večnog života (i u njemu neka čovekova lična odgovornost) zaista postoji, a u isto vreme znati da takvog života nema i ne može da bude…” , zapisuje Ivo Andric u “Znakovima pored puta”.
O strahu i “strahu od straha” napisao je Andrić lijepih misli, ali o tome da je i sam umio na “strašnu mjestu postojati”, svjedočili su mnogi njegovi savremenici, izmedju ostalih Marko Ristić, književnik i diplomat; Mitro Radojčić, koji je bio uz Andrića za vrijeme savezničkog bombardovanja Beograda; Živorad P. Jovanović, susjed velikog pisca koji se za zračnih napada sklanjao u njegovu zgradu. Godinu dana nakon piščeve smrti Milovan Đilas je pisao posve suprotno uvriježenom mišljenju o Andrićevom konformizmu i istaknuo da je pisac “ostao u svojoj umetnosti i svom shvatanju sveta čist, nekonformist, cak disident”. Isto tako, ne mogu se zanemariti Andrićevi oštroumni zapisi o pojavi fašizma u Italiji s početka dvadesetih godina proslog stoljeća, kada su mnogi intelektualci i značajni pisci prihvatali taj pokret kao “novi evropski poredak”. Andrić je pisao o fašistima kao srodnicima boljševika, o fašizmu kao “antitezi demokratije”, o “kultu toljage”, o “navjestenju apokalipse”. “To je bila mračna, surova provincija koja je došla u Rim željna borbe i vlasti; to je bilo nalicje komunizma koji nije uspio, najezda fukare i skorojevića”, napisao je Andric u zagrebačkoj Jugoslavenskoj njivi. Fašističkog vodju Musolinija doživio je kao “silovit i krvi žedan temperament”.


Protekli dani nekako su mi bili u znaku Ive Andrica. Najprije, to beogradsko pismo, potom boravak u Zagrebu gdje sam, u različitim društvima i s prijateljima, podosta govorio o Andriću, o pismu koje sam dobio, a u jednoj kući nabasao sam na knjizicu “Hrvatski književnik Ivo Andrić” koju mi je vlasnik zdušno i s posvetom poklonio. U toj knjizi objavljena su pisma mladog Andrića svome drugaru još iz sarajevske gimnazije, cimeru sa studija u Beču i Krakovu, Vojimiru Durbešiću. Prije toga, iz Beograda mi je stigla knjiga Miroslava Karaulca “Rani Andrić”, izdanje prošireno i dopunjeno, pisana pitko, lijepim stilom i s mnogo znanja i podataka. Sve mi se to skupa učinilo nekako znakovitim i ponukalo me da još jednom, iz ovoga kuta, posvetim koju riječ velikom piscu, ili, kako reče Predrag Matvejević, “možda najvećem piscu koji se u nekoliko posljednjih stoljeća rodio na Balkanu”.


Moj zagrebački prijatelj, knjigoljubac i poznavalac Andriceva djela, lijepo reče u našim ćaskanjima da pošten i pametan čovjek u Hrvatskoj ne bi smio dirati Andrića, čak i “tamo gdje je najtanji”, jer su u ovoj “zemlji jala pljuvali po njemu oni najgori, s dna intelektualnog, moralnog i ljudskog”. Pisalo se da je “srpski sluga”, “loš čovjek”, “kraljevski izmećar”, “izrod i odmetnik od svoje nacije”. Ako se ne varam, Nedjeljko je Mihanović, doktor književni, negdje rekao da je Andric kopile, da je njegova majka Katarina, katolkinja i vjernica, zgriješila s fratrom, itd. Tako teške riječi, nanose lažne, bijahu svjesno namijenjene “dobrostivom puku” da nikako ne uzima to kopile kao svog pisca, jer to je prokleto sjeme, to je mulac čija se majka kurvala. Riječi teže od onih izrečenih onomad u Zagrebu da su neki savremeni hrvatski pisci iz Bosne fukara. Moj drugar vjeruje da bi Ivo Andrić isto tako prošao cak i da je prigrlio svoju “glupu gazdaricu Croatiju”, kako je mladac pisao Vojimiru Durbešiću, kudeći Zagreb i “tragičnu Hrvatsku”, ali čvrsto vjerujući da ga taj “grad neće pokopati”. Takav genije bio bi nepodnosljiv za malu varoš, čak i da je prihvatao malogradjanski nacionalizam. Prisjetimo se da je Andrić još 1933. godine odbio ući u “Antologiju novije hrvatske lirike” i napisao priredjivaču da ne može u antologiju koja isključuje “meni bliske pesnike samo zato što su druge vere ili rodjeni u drugoj pokrajini”.

Salman Rusdi kaže kako je posve “glupo pokušavati ugurati pisce u putovnice”. Sada dolazimo do činjenice da najvećeg pisca, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, niko neće kao svoga, ili tek jedva hoće, nevoljko, zazirući od čovjeka koji sudbinski pripada svima, a ničiji je. “U Travniku, gde je rodjen, njegov spomen-muzej više ne postoji, u Višegradu, kuća u kojoj je proveo detinjstvo i mladost, koju je poklonio opštini, prodata je privatniku. U Sarajevu, gde se školovao, nijedna ulica ne nosi njegovo ime niti ima izgleda da će ga uskoro poneti. U Beogradu, gde je živeo, njegova se sabrana dela preštampavaju po prvobitnoj šemi već trideset godina, ne dodajući im ništa iz njegove obimne ostavštine. Od njegove smrti do danas još nije objavljena bibliografija njegovog dela”, veli Miroslav Karaulac, jedan od najboljih poznavalaca Andrićeva života i djela. Osobno mislim da ovi narodi ma kako se zvali, i njihove kulture kakve god bile, ne zaslužuju Ivu Andrića. On je iznad svih. Davno se uzdigao i lijepo rekao: “Ja sam ranjiv, ali besmrtan”.