ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Ideologija

I Kusturica je kriv

Mirko Kovač, 30. januar 2005.
Ckl

Kako više ne čitam Borbu, neki su mi prijatelji dojavili da me u toj novini Kusturica napao, ali tako vulgarno i na niskom nivou da se zbog toga ne vrijedi uzrujavati, a kamoli umakati pero i odgovarati mu. Kada sam nekako, i sa zakašnjenjem, došao do teksta, osjetio sam potrebu da tome vulgarcu ipak odgovorim. Kako Borba nije prenijela moju izjavu iz Večernjeg lista na koju se Kusturica okomio i "žestoko uzvratio", poput srpske artiljerije koja razara Sarajevo, to ću je u cjelosti donijeti.

Na pitanje novinara šta mislim o Kusturicinoj izjavi da će se spaliti ako se odulji rušenje Sarajeva, rekao sam: "Osobno mislim da bi u toj buktinji uživali upravo oni koje je do jučer hvalio, a to su Miloševićevi vojnici. Oni bi, nakon što bi se plamen žrtve ugasio, uzviknuli: "Još jedan musliman manje!" Prema tome, bilo bi bolje da Kusto spali svoj glupi način razmišljanja, jer već pune četiri godine on podržava toga nesretnog djetića, Miloševića. Kusturica je miljenik beogradskoga tiska, a to je već samo po sebi gadno. On je morao, kao darovit čovjek, pa i intelektualac, prepoznati zlo i odmah se distancirati. Pošto to nije učinio, djelomično je kriv za rušenje Sarajeva."

Na tu moju dobronamjernu izjavu Kusturica mi je u Borbi odbrusio jezikom "uličara", kako samoga sebe s ponosom naziva, a red je bio, ako ga je ta izjava već kosnula, da to onda učini u listu u kojemu je izašla. Kusturica je sitan kalkulant, pa je mislio da je to probitačno mene napasti u Beogradu, i to u maniru srpske režimske štampe da je nekoga dovoljno izvrijedjati i oklevetati, a da su argumenti sporedni. Nema sumnje, te su se njegove psovke i klevete dopale čaršiji, ali sam uvjeren da su kod liberalnih srpskih ljudi izazvale gađenje kao i mnoge njegove prijašnje "duhovne bedastoće" poput one: "Sve će njih Slobo srediti!" On mene sada optužuje da sam mu naškodio i okačio metu na prsa, a ja mislim da sam mu samo savjetovao da je skine, jer je tu metu samome sebi objesio i to svojim glupim načinom mišljenja, svojim nerazboritim i dodvoričkim držanjem.

Kusturica se i sada u sred ove strasne klaonice, kada Miloševićeva Srbija ratuje i vrši genocid nad muslimanima, bavi nekom svojom taštinom i sitničavošću, nešto razvrstava, po nekim svojim kriterijumima, na partizane, titoiste, Hercegovce itd., ali u njegovu pamfletu ne nađoh nijedne riječi osude Glavnoga Zlotvora, a niti izraza saosjećanja za desetine hiljada poklanih muslimana. I dok se ruše gradovi poput Sarajeva i Mostara, dok se zatire sjeme muslimansko, Kusturica se okomljuje na mene sto sam ga opomenuo da se ne spaljuje, jer je bilo dovoljno osuditi vinovnika ovog zla, Slobu koji će ih sve srediti. Ja sam mu samo savjetovao da se ne pretvara u pepeo i buktinju, jer biće dovoljno posuti se pepelom zbog podrške malom požarevačkom diktatoru, a to Kusti ne bi palo teško. Umjesto toga on veli da kritiku Miloševića prepušta meni i "čitavoj zapadnoj hemisferi", kako to tendenciozno protuzapadnjački naglašava ovaj duhoviti polemičar jadikujući sto njegovog negativca niko ne podržava. I dok mu Slobo sređuje rodni grad, Kusturica ga prepušta meni i Zapadu, a svoju polemičarsku iskričavost u tome nepismenom pamfletiću svodi na to da mi se naruga zbog velikog nosa i da mi priprijeti kako će mi nos još i porasti ako nastavim podsjećati ga na njegovu političku angažovanost i peckati ga zbog njegovih simpatija prema Slobi koji će ih sve srediti. Kusturica se, ipak, donekle pokazao prorokom: Slobo ih je doista sve sredio, ali sređujući druge, srozao je srpsku istoriju i ponizio svakog časnog Srbina dovodeći ga u poziciju da se pravda, odriče i stidi svoje nacije. Sređujući druge, nadajmo se da će srediti i sebe, iako je sve ovo visoka cijena za njegovo samouništenje.

Sada ću se, nešto pobliže i redom, makar ugnjavio čitaoca, osvrnuti na Kusturičine konfuzije i spletke kako bih se odbranio od ovog prljavca, a istodobno ukazao na tipičnog miloševićevca kakvih je među srpskom inteligencijom mnogo. Kusturica zaboravlja šta je sve govorio, pa me sada moli da ga podsjetim na njegove političke koještarije. Usput mi predbacuje da u knjigama stalno citiram, a citiram zato što sam poceo čitati u "poznim godinama." Kako je Kusturica ignorant on ne zna da sam citirao i u svojim ranim tekstovima koje nijesam mogao pisati u "poznim godinama", i da su citati i raznovrsni kolaži samo jedan od mojih knjizevnih postupaka. Sada me Kusturica vuče za jezik da mu navedem barem jednu izjavu kojom se obrukao, a ja u svom pretincu imam naramak dokumenata o ovome sramotnom razdoblju srpske inteligencije kojoj se i Kusturica prišljamčio kao kakav mali propagandist u svijetu. Pa kada već navaljuje da mu neki citat poturim, onda biram onaj iz Libérationa od 21. oktobra 1991. godine kada je Slovence nazvao "austrijskim konjušarima" koje su "naši preci za vrijeme Prvog svjetskog rata izvukli iz bečkih govana." Ta Kusturičina glupost stavljena je u funkciju srpske netrpeljivosti i mržnje prema drugima što je jedna od dimenzija ovoga rata.

Kusturica misli da će me sada staviti u neugodu ako me podsjeti da smo on i ja "pripadali istoj političkoj partiji, nesrećnim Markovićevim reformistima." Odmah da kažem, nijesam pripadao nikada nijednoj partiji, pa ni "nesrećnim Markovićevim reformistima", ali sam podržavao tu stranku, tim prije što su protiv nje bili najgori Srbi tipa Crnčevića, Šešelja, Jovića, Miloševića i ostalih, i što je program te stranke bio u kontri narastajućem srpskom nacizmu koji je i uzročio ovu krvavu dramu. Tada sam djelovao u Liberalnom forumu koji nije bio nikakva politička organizacija već jedna neformalna grupa liberalnih intelektualaca. Taj Forum kolektivno je podržao reformiste. Uzgred rečeno, danas je dobar dio članstva nekadašnjeg Liberalnog foruma u emigraciji.

Moram reći da je bilo neprirodno vidjeti Kusturicu u reformističkoj stranci, pogotovu što se znalo da je Miloševićev obožavalac i da je njegovo shvatanje jugoslovenstva nakaradno. Za mene je jugoslovenstvo bilo neka vrsta kosmopolitizma u kojem sam nalazio pomirenje vlastitih oprečnosti. Ja sam u drugome vidio sebe, dok je Kusturica u drugome vidio "alpskog konjušara", ili "habzburškog provincijalca", dok je Slovence olajavao kao primitivne i prljave", a Hrvate kao "služinčad Zapada." On je vrijeđao velika imena tih kultura, pa je, primjerice, jednu svijetlu i moralnu figuru Drugog svjetskog rata, velikog pjesnika Edvarda Kocbeka, nazvao teoretičarem klerofašizma i ubojicom. Tip Kusturičinog vojnog jugoslovenstva smjelo su odbacili Slovenci i Hrvati; to panično čine i ostali narodi umirući za svoju samostalnost. Sta li je krtica Kusturica tražio među reformistima?

I dok Bosna gori Kusturica se bavi filmskim tričarijama, nešto petlja i razvrstava, vrednuje i premješta, truća kao kakva kafanska danguba, omalovažava kolege, a mene optužuje da držim ruke u "budžetu partizanskih filmova." O čemu taj drznik blebeće, o kakvom državnom budžetu fantazira i trača kada je riječ o piscu koji se oduvijek nalazio na društvenoj margini? Pa ja mu za takve konstrukcije nijesam dao nikakva povoda, ja sam ga samo povukao za jezik izjavom o njegovoj odgovornosti za rušenje Sarajeva koju nije trebalo uzimati doslovno, već samo kao metaforu intelektualne, moralne i političke pogreške. Proširujući temu on je bježao od te odgovornosti.

Kusturica mi zamjera što sam se politički angažovao tek pojavom Miloševića, a do tada sam "čuvao svoju poziciju u luksuznom beogradskom apartmanu", kao "miljenik titoista." On često insistira na "luksuznom beogradskom apartmanu", hoće mi nametnuti osjećaj krivnje zbog te udobnosti, ali kad je u pitanju njegov luksuzni sarajevski apartman to mu dođe normalno i prirodno. Istina, žao mi je što njegov apartman danas gađaju s Pala "srpski demokrati", ali oni su samo terorističko krilo Miloševićeve stranke, oni samo ispunjavaju između ostalog i onu Kusturičinu poruku da će ih Slobo sve srediti.

Kusturica šiba moju "slobodoumnost" koja se do pojave Miloševića nije oglasila. To je samo djelimice tačno, jer sam doista tek u Miloševićevoj pojavi vidio "mistiku zla", premda su korijeni sadašnjeg stanja dublji, a rat je, kako bi rekao Berđajev, samo "veliko prikazanije i površinska projekcija onoga što se zbiva u dubinama." I Tomas Man je uzeo političko pero u ruke tek s pojavom Hitlera. Pisao je o toj "desetostrukoj propalici" nemilosrdno, "jezikom krčme", jedinim jezikom koji te bitange razumiju, kako bi to rekao Mihnjik. Vrhunski stilist nije se libio sići s visina i osporiti pravo toj nekvalifikovanoj sorti nacista da zastupaju njegovo njemstvo. Rekao je da mu mržnje ne nedostaje kad su u pitanju te hulje.

Sada ću morati, uz ispriku čitaocima, podsjetiti Kusturicu na neke detalje o sebi, makar mi se čini da je to u ovim vremenima neukusno, posebno što se danas svaka šuša trsi kako ju je Tito ganjao. Nije mi namjera da se razmećem takvom svojom sudbinom, već samo želim da očitam lekciju Kusturici da se mangup ne laća pera i ne piše o stvarima koje ne zna. Već sa svojom prvom knjigom Gubilište doživio sam gotovo šestomjesečnu hajku i etiketiran kao "ideološka nakaza", kao šovinist i protivnik socijalizma. Drame su mi skidane sa scene kao nemoralne i pogubne za mladež. Zbog pisanja u Književnim novinama 1968. godine i podrške studentskom pokretu najuren sam iz redakcije. Nakon čuvenog Titova pisma oduzeta mi je nagrada za knjigu pripovijedaka Rane Luke Meštrevića. Knjiga je izbačena iz biblioteka, traženo je da se njen autor krivično goni, a radnici su vraćali darodavcu primjerke luksuzne antologije srpskih pripovjedača samo zato što se u njoj našla moja "crnovalovska" pripovijetka. Bio mi je zabranjen svaki pristup kod beogradskih izdavača pa sam dvije svoje sljedeće knjige objavio u Zagrebu.

Dakako, mnoge su se ove stvari zbivale davno, Kusturica tada još nije bio upisao u uličarski dosije svoje prve krađe, ali ga to ne opravdava da baljezga proizvoljno. I dok su mene kao "miljenika titoista" ganjali tamo-amo i lijepili mi svakojake etikete, mlađahni je Kusturica od te komunističke države, i roditelja visokih službenika toga režima, dobio stipendiju za školovanje u Pragu kako bi se dijete spasilo uličarstva. Činjenica je da sam i ja poslije dobijao neke nagrade, istina samo umjetničke, a nikad državne poput oktobarske ili koje druge, dok je Kusturica pokupio sve režimske nagrade pa i onu veliku vojnu nagradu AVNOJ. I danas su naše pozicije različite, jer meni "jugoslovenske" vlasti oduzimaju pasoš, dok Kusturica iz ruku "saveznog" sekretara dobija diplomatski pasoš, pa se taj umjetnik ima smatrati ambasadorom jedne propale politike i propale kulture. Sada su jasnije njegove političke konfuzije.

Mene Kusturica naziva shizofreničarem samo zato što vjerujem u "pojedinačni ljudski akt." Dakle, ja pridajem važnost Miloševiću kao pojedinačnoj pojavi, a s druge strane shizofreno vjerujem da "pojedinačni ljudski akt" može uspjeti. Moram priznati da držim do "pojedinačnog ljudskog akta", ma koliko me Kusturica zbog toga smatrao šizom. Svjestan sam da intelektualac ne može spriječiti zlo, kao što ni Kusturica, usprkos razgovora s ratnim zločincem generalom Kukanjcem, nije mogao spriječiti rušenje Sarajeva čak i da je ispunio obećanje i spalio se, ali je barem mogao u tome dijalogu imenovati i osuditi agresora. Od toga ćaskanja ostala je samo pohvalnica što ju je ratni zločinac Kukanjac uputio Kusturici da je "pošteni musliman." Nije li tako Kusturica ugrozio primat najpoštenijeg muslimana Sejda Bajramovića?

I Tomas Man je znao da ne može zaustaviti Hitlerovu vojnu silu, ali je osuda zlotvora u prvom redu moralni gest i kredit da se može, kad jednom sve prođe, nastupiti onako kako je to učinio veliki pisac u prvoj poslijeratnoj radioemisiji u Njemačkoj. On je tada rekao da je spuštanje zastave s kukastim krstom "unutarnja negacija ludila veličine", da je to veliki dan kada se Njemačka vraća ljudskosti i oprašta od "ulične nacisticke filozofije." To je mogao reći čovjek koji se vratio iz emigracije, ali čista obraza, jer je za sve vrijeme progonstva pisao protiv "sramne njemačke stvarnosti." Šta s Kusturicom? Gdje će se taj čovjek, ta intelektualna sirovina pojaviti? U Sloveniji, zemlji "alpskih konjušara?" U Hrvatskoj, zemlji "slugeranja i provincijalaca?" U Bosni i Hercegovini kao miloševićevac? U nekoj drukčijoj Srbiji, koja će, nadajmo se, osuditi vlastite zablude i zlotvore.

A Jugoslavija, koju Kusturica voli mrzeći sve narode osim srpskog, više ne postoji. Doduše, niko ne kaže da se umjetnik mora vraćati u svoj kraj, ali mora barem toliko učiniti da se u svako doba može čistoga obraza pojaviti pred svojim zemljacima. Osobno se nadam da Kusturicu kao umjetnika neće srozati njegova luda glava, niti će naškoditi njegovu talentu. Spadam u one ljude koji prije svega cijene dar, a Kusto ga za to što radi ima. Za taj posao neka velika pamet i nije potrebna, ali talent jeste. I Kusturica ga je dokazao nekim svojim odličnim filmovima.

Kusturica misli da mi u ovoj sadašnjoj poziciji može nauditi ako potegne moje teme i poveže ih s "hrvatskim ustaštvom." On veli kako sam se preko romana Malvina "iz svog luksuznog beogradskog apartmana razračunavao s hrvatskim nacionalizmom." Ignorant Kusturica morao bi znati da je Malvina pisana 1969. godine kada u Beogradu nijesam imao ni štenaru, a pisana je u Zagrebu gdje sam se bio sklonio od proganjanja. Taj se roman ne "razračunava s hrvatskim nacionalizmom", već se bavi ljudskom sudbinom i jednom porodičnom fabulom koja ce se naći u istorijskom kontekstu srpsko-hrvatske mržnje.

Kusturica kaže da on kao umjetnik obrađuje svoj vrt, dok sam se ja ušunjao u tuđi i bavim se "hrvatskim ustaštvom." Ne mislim da je to tuđi vrt, jer je ustaštvo i moja trauma. Te slike crnih vojnika i danas me pohode, taj bljesak sječiva, te oštrice bajoneta, to nasilje nad dječijom psihom, moj je infernalni vrt, a iz njega imam pravo crpsti usprkos svim ideologijama. Te ustaše mog djetinjstva bile su iz Fazlagića kule, ali to ne znači da ih identificiram s muslimanskim narodom, niti mogu takve hulje da u meni izazovu protumuslimanska osjećanja, kao što sada Arkanove koljače ne identifikujem sa srpstvom. Ja samo u ovoj današnjoj djeci suočenoj s užasom Miloševićeva rata vidim svoje dvojnike. Svako to dijete nosi u sebi svoj pakao, pa ako se tu rodi neki umjetnik, onda mu ne može nikakav budući zlobni Kusturica prigovoriti da se taj umjetnik, to dijete ušunjalo u tuđi vrt. Kusturica, dakako, ovu temu gazi misleći da je u Hrvatskoj fašizam, kako mu to predočavaju njegovi pajtaši iz Beograda i da će me to ovdje koštati, ali ja sam već u najtiražnijem nedjeljniku Globus govorio o ustaštvu i nacionalizmu onako kako uvijek govorim, a oni koji bi u tome vidjeli nešto antihrvatsko nijesu vrijedni moje pažnje.

Umjetnička djela žive nezavisno od autora, svako ih tumači na svoj način, a ko pokuša da ih zloupotrebi, učinio je smrtni grijeh. Pri kraju svog pamfleta Kusturica hoće biti ironičan, ali to ne umije. On je pogodio da je Milošević čovjek "koga književnik najviše mrzi", a onda mi je uvalio Miloševićevu suprugu koja mi se, kako veli režiser, pridružila u toj mržnji pa smo nas dvoje sada jedno. Kusturica tu nešto spletkari, hoće da unese bračni razdor, a ja to shvatam kao prvu fazu njegova distanciranja od porodice Milošević, pa mu lakše pada ako prvo otpiše Mirjanu podmećući je meni. Ne vjerujem da će supružnici nasjesti na ovu sitnu Kusturičinu intrigu, oni su čvrsto povezani, ponajprije svojom bolešću!

Kusturica dolazi na još jednu čudnu ideju da spaja nespojivo, mene i Šeselja, želeći me tako uvrijediti, pogotovu što zna kakvo gađenje imam prema tom nitkovu. Kusto nas je, kao kakav provincijski etnopsiholog, pokušao spojiti nekakvom hercegovačkom linijom da bi na koncu utvrdio kako su ljude u nama pobijedili Hercegovci. Opet se Kusturica upušta u etnopsihologiju, kao da je svršio Karadžićeve škole, pa je tako i Hercegovce svrstao tu negdje između "alpskih konjušara" i "hrvatskih slugu." Čini mi se da su upravo Kusturica i Šeselj u sprezi, najprije ideološkoj, kao obožavatelji Miloševića i antititoisti, a onda i moralnoj i mentalnoj, pa i toj hercegovačkoj. To što jedan drugoga izazivaju na dvoboje, znači da se međusobno uvažavaju i smatraju dostojnim protivnicima, premda takav način zafrkavanja, u ovoj klaonici, doživljavam kao nešto, u najmanju ruku, neozbiljno, ako ne i gadno!

Kusturica se u komunističkom razdoblju ponašao neobavezno i boemski. Za svoju "buntovnost" i "gnjevnost", imao je podršku vlasti koja je u tome mangupskom šarmu Kusturičinom vidjela dio slobode i širine samoga režima. Ta brojna familija opraštala je sve nestašnosti darovitom đetiću. Sada se sve promijenilo, a Kusturica ništa nije razumio. Nastavio je s poziranjem i samoreklamiranjem da će se spaliti u trenu kada Sarajevo doista gori i kada ga Miloševićeva vatra pretvara u prah i pepeo. Tu površnost i neobaveznost Emira Kusturice ja bih još i mogao oprostiti, ali se bojim da to njegova sarajevska raja neće moći, stoga mi je žao što sam se u ovu polemiku upustio. Kusturica je kao polemičar ispao vulgaran i nedostojan mojega pera. Prijatelji su mi s pravom savjetovali da se suzdržim i ne diram u to…!

1992.