ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Ideologija

Predgovor Masovne Psihologije Fašizma

Wilhelm Reich, 21. januar 2004.
mala edicija ideja

Njemačka je radnička klasa pretrpela teški poraz, a s njome i sve napredno, revolucionarno sve što utemeljuje kulturu i stremi starim starim slobodarskim cijevima radnog čovječanstva. Fasizam je pobjedio I svoje pozicije stalno utvrduje svim raspoloživim sredstviima, u prvom redu ratničkim preobrazovanjem mladezi. Ali, borba protiv novonastalog_srednjeg vijeka, protiv imperijalističke pljackaške politike, brutalnosti, mistike i duhovnog podjarmljivanja, a za prirodna prava onih koji rade i stvaraju, za ljude koji su teško pogođeni privredniim izrabljivanje šačice kneževa novca, borba će se za odstranjivanje tog ubilačkog društvenog poretka nastaviti. Ne radi se ipak samo o tomiu da će ona nastavi, nego, u prvom redu, o tome da li će, kako I kada, ta borba dovesti do pobjede socijalizma. Forme u kojima se zbilo nacionalsocijalističko osvajanje vlasti neizbrisiva su pouka trrtemaoiortalnom socijalizmu Da političku reakciju neđe moći tući frazama, nego samo zbiljskim znanjem, ne apeliima, nego buđenjem pravog revolucionarnog oduševljenja, ne birokratiziranim partijskim aparatima, nego samo radnickim organizacijama i osvjedočenim borbenim trupama koje su unutarnje demokratične I svakoj inicijativi daju prostora. Te su nas forme poučile da krivotvorene činjenica i površno bodrenj sigurno vode klonulosti masa kad željezna logika povjesnog procesa razotkrije zbilju.

Dugogodišnji seksualno-lječniički i politički u organizacijama radništva, a posebno redničke omladine, nepokolebljivo me je uvjerio da klsa koju "bogom poslani" vođe trećeg Reicha podjarmljuju kao podljude u sebi skriva budućnost čovječanstva jer
u sebi sadrži više kulture, časti, prirodnog ćudorođa I znanja o žjvotnom životu nego sve knjižurine građanske moralne filozofije i zahtjevi fraza političke reakcije; svakako drugu kulturu, drugu čast. drugo cudoređe, jer u praksi ta klasa nema nikakvog pirljavog naličja.

Ako su danas milijuni stvaralaca potlačeni, razočarani, ako podnose sve pa čak, u dobroj vjeri, i sljede fašizam, ne postoji ipak nikakva osnova za zdvojnost. Upravo subjektivno uvjeren|je mnogih milijuna Hitlerovih pristaša o socijalističkoj misili naoionalsocijalizma, ma koliko da je surovosti i bijede donijelo Njemackoj, moćna je aktivna stavka sooijalističke buducnosti. Otpravlja li se nacionalsooijalistički pokret
kao djelo lupeža i varalica naroda, iako se u njemu nalaže lupeži i varalice naroda, ometa se razvoj te povtjesne snage. Hitler je samo objektivno varalica naroda time što zaoštrava vlast krupnog kapitala; subjektivno je on iskreno uvjereni fanatik njemačkog imperijalizma kojemu je objektivno utemeljen ogroman uapjeh uštedio izbijanje duševne bolesti koju u sebi nosi. Pokušava li se starim olinjalim metodama
nacionalsocijalističko vodstvo učiniti smiješnim, ne dolazi se samo u ćorsokak nego se postiže izravna suprotnost željenome. To je vođstvo nečuveom energijom i velikom spretnošću zbilja oduševilo mase I time osvojilo vlast. Nacionalsocljalizam je naš smrtni neprijatelj, ali možemo ga tući samo ako točno procijenimo njegove snage i hrabro to izgovorimo. Ne trebaju nam ograničene metode; nezgrapna je demagogija uvijek znak teorijske i praktične slabosti i pošto ništa ne postiže objektivno je kontrarevolucionarna. Ono što imamo reći i pokazati milijunima klonulih i milijunima onih koji socijalistički osjećaju, a još su oduševljeni nacionalsocijalizmom, jest to da Je snaga nacionalsocijalista bila njihovo uvjerenje o vlastitom božanskom poslanstvu, da božanskog poslanstva, međutim nema i postoj samo ratnički imperijalizam;da su njihove vojne organizacije sjajne, ali znače početak ljudske propasti i imaju slijediti druge ciljeve, one kojima jednostavni SA- čovjek i sam žarko teži propast kapitala; da Hitler si umišlja da će osloboditi narod ali da protiv sebe ima neumolivu sudbinu: propast kapitaliizma koju zelimo i koju on nikada ne može sprtječiti.

Ono čime trebamo ispuniti mase duboko je uvjerenje da postoje revolucionarna središta koje pažljivo, opremljena orođima znanost. slijede prooes sadašnjosti i koja su zbilja spremna poći u toliko opjevanu posljednju borbu kad bi se tok događaja opet
okrenuo, što već sada svim sredstvima podupiru. Borbena je volja mladeži u zbilji na našoj strni; želja omladine za životnom radošću bit će nejača snaga revolucije.

Onaj tko nema uvjerenja o zbiljskoj socijalističko udarnoj snazi trudbeničkih masa i tko ne uspjeva vidjeti pozitivne revoluoionarne snage svezane u nacionalsocijalizmu, taj neće moći razviti ni novu praksu revolucije. I onaj tko sada načišćom primjenom socijalne znanositi, kojom samo mi raspolažemo, ne svlada ponajprije teorijski drustvenu situaciju I ne iskoristi u potpunosti vrijeme koje mu daje oseka radničkog pokreta, koga prazni optimizam osuđuje na besplodan rad, praktički pomaže političkoj reakciji.

Znanstveno zahvaćanje najgorućih događaja ovisi o tomu da se, po mogućnosti, izbjegnu nebrojeni izvori pogrešaka pri promatranju atvart; stoga ono radi polagano i jako zaostaje za događajima. Ali podjarmljeni zahtjevaju od znanstvenih radnika da svoje istraživanje koncentriraju na aktualna pitanja. Znanost je smrtni neprijatelj političke reakcije. Znanstvenik koji vjeruje da će oprezom i nepolitičnošću spasiti svoju egzistenoiju i kojeg progonstvo I utamničenje najopreznih nisu poučoli, gubi, međutim, pravo da sada bude ozbiljno shvaćen, a kasmje da surađuje u zbiljskoj novoj izgradnji društva. Njegove su tužbalice, njegova briga o kulturi, neuvjerljivi izljevi ako iz
događaja ne spozna da upravo njegova znanost njegova znanstvena snaga nedostaju onima kojii su njegova nada u vremenima sloma. Njegova je nepoliitičnost dio snage političke reakcije, a istovremeno i njegove vlastite propasti.

Neka onaj tko prihvati izvođenje u ovom spisu pomisli na to da su napredne snage povijesti velikim dijelom neiskortištene jer nedostaju školovane snage, a znanstvenici ustraju u svojoj akademskoj zatvorenosti ukoliko se ne daju prilagoditi. Poželjna je znanstvena kritika ovog rada, ali samo takva koja ne producira za pisaćim stolom teorije o ljudskom opstanku, nego svoje nazore crpi iz zbiljskog života ljudi, prisnim kontaktom s njiima, kakav sam ja zeilio ostvarlti.

Ovaj je spis nastao u toku naraštanja reakcionarne plime u Njemačkoj, između 1930. i 1933. Njegova je namjera dati dio teorijske podloge mladom, još nerazvijenom seksualno političkom pokretu i iz seksualno-reformističkog kaosa izlučiti nekoliko najvažnijih praktičkih točki napada. Spis se nadovezuje na prijašnje pokušaje razotkrivanja seksualne ekonomije našeg drustvenog pokreta; a pošto je taj proces samo dio cjelokupnog društvenog događanja, istraživanje zahvaća i pitanja općeg političkog pokreta. Namjeravana iscrpnost, ukoliko ju se u znanstvenom radu uopće i imože postići, nije se, zbog političkih događaja u Njemačkoj, više mogla željeti. U vremenima koja
danas proživljavamo činilo mi se nemogućim čekati sve dok ne budemo mogli zadovoljiti znanstvenu pedanteriju, naročito zato Što je bilo malo izgleda da se u dogledno vrljeme nadoknadi s mukom nakupljeni materijal koji je nestao u katastrofi.

Potrudio sam se da ovu tešku temu prikažem što je moguće jednostavnije da bi taj spis postao dostupnim i prosječnom radniku aktivistu. Znam da mi to nije dovoljno dobro uspjelo.

Kad bi se politička reakcija za sadržaj ovog spisa htjela osvetiti psihoanalizi Ili njenim predstavnicima, pogriješila bi. Freud i većina njegovih učenika otklanjaju saciologijske konzekvenoije psihoanalize i jako se trude da ne prekorače okvir građonskog drustva. Oni su, dakle, nedužni i ne mogu odgovarati za to
što se politiičari poslužuju znanstvenim rezultatima psihoanalize.

Uostalom treba podsetiti na to da, po slavnoj izreci, oružje kritike ne moze nadomjestiti kritiku oružja. Kad bi ovaj spis bio u stanju skratiti težak put ka kritici oružja, njegova bi svrha bila ispunjena.

U rujnu 1933.