ŠTAMPAJ! | ODUSTANI...

Nauka

Uzmi crvenu pilulu

Erik Davis, preveo Ognjen Strpić, 26. mart 2004.
Nettime

Možda ste vidjeli ovu reklamu na televiziji (ako niste, pogledajte na Internetu na adresi BuSpar.com): crtić prikazuje žensku osobu u tridesetima, animiranu brzim, karikaturalnim potezima, kako čisti pod na bijeloj pozadini i nosi naočale zataknute iznad čela. “Ne mogu se koncentrirati”, žali se ona. “Osjećam se tjeskobno.” “Sve me smeta.” Riječi se materijaliziraju oko nje, debela slova koja baca na hrpu drugih, poput “van kontrole”, “nespretna”. U međuvremenu, neka vrsta upućenog ženskog glasa i suviše nas detaljno obavještava da, ako “pretjeranu zabrinutost” ili slične simptome osjećamo već šest mjeseci ili više, možda patimo od iste tegobe koja očigledno muči gospođicu Crtić: opći poremećaj anksioznosti...

Gledatelji kojima su takvi simptomi i previše poznati, tu dijagnozu mogu doživjeti kao olakšanje. Napokon, kad vam se jednom dijagnosticira “poremećaj”, sve upućuje na to da je farmaceutska konjica na putu. I doista, kako se kaže u reklami, Bristol-Myers Squibbov lijek BuSpar, koji ne izaziva ovisnost, možda je prava stvar za vas. Naravno, moramo se suočiti sa šumom popratnih pojava, koje glas iz reklame promrmlja poput brze odjavne špice kakve TV sapunice: uzrujanost, glavobolja, mučnina, vrtoglavica, zbunjenost i nervoza. Iako bi čovjek dvaput razmislio o tome da uzme lijek koji tjeskobu zamjenjuje nervozom, naša izmučena Cathy Crtić je očito spremna na taj rizik. Uz pomoć BuSpara, samopouzdano se smiješi dok briše tegobne riječi i baca ih u smeće. “Briga” pada s neba i meko joj slijeće u džep. “Opustite se”, kaže se u tekstu, “pomoći će vam BuSpar”.

Kad sam prvi put vidio tu reklamu, s folklornim prizvukom neuralnog reprogramiranja na pritisak gumba, učinilo mi se da sam na trenutak upao u kakvu prethodnu epizodu Vrlog novog svijeta u remiksu Phila Dicka. Prošao me drhtaj banalne budućnosti u sadašnjosti, nečega što sam počeo asocirati s fenomenom koji zovem “21S”. Većina onoga s čim se danas susrećemo i dalje je prilično dvadesetostoljetno, ali fenomeni “21S” su poput kiborga koji plešu valcer po vašem dućanu. Desetogodišnjaci s Gameboyima u jednoj i mobitelima u drugoj ruci su 21S. Obaranje prošlogodišnjeg klimatskog rekorda (i slinjenje nad tom meteopornografijom) je 21S. Tiger Woods – njegova multietnička, poslovna persona, njegova bogataška igra, i njegova nadnaravna vještina bivanja slavnim – je 21S. Fotoni brži od svjetla, klonirani kućni ljubimci, Napster i turisti-milijunaši na svemirskoj stanici Mir su vrlo 21S. To su i crtane TV reklame za estetsku psihofarmakologiju.

Scena je za sve to već davno postavljena. Za tretman tjeskobe i depresije koje su bile kupale “normalni” život nuklearne obitelji šezdesetih godina, koristili su se benzodijazepini kao što je Valium. Mamine male pomagače nije se smatralo lijekovima koji mijenjaju ličnost – iako su njihovom dugotrajno upotrebom mame često postajale paranoidne luđakinje. Ali opća prihvaćenost Valiuma i njegove subraće utrla je temelje za Prozac, prvi punokrvni antidepresiv je pomolio glavu i promijenio naše mišljenje o umu. Osvojivši svijet u bljesku, Prozac je proširio zamisao da naizgled normalni ljudi – s temperamentom uz koji mogu funkcionirati ali su kronično nesretni – zapravo pate od sustavnih kemijskih neravnoteža koje medicina može srediti. I doista, postljudsko ja je ja pod lijekovima – antidepresivima, hormonima, pumpačima mozga i neurotransmiterima.

Na biološkoj razini, sve je to dobra medicina. Horde i horde ljudi tvrde da njima Prozac odgovara. No, što sebi u prilog može reći sam lijek? Većina psihoaktivnih droga može iznijeti pokoju istinu – droge uistinu obično doživljavamo u kontekstu priča koje pripovijedaju. Kad je psihijatar Peter Kramer slušao Prozac, čuo je priču u kojoj je liječenje bolesti bio tek početak. Na osnovnijoj razini, Prozac je inicirao proces koji, pojačan postmodernim društvenim običajima i popularnošću biološkog determinizma, preoblikuje naš doživljaj sebe kao sebe. Kako pokazuje reklama za BuSpar, ušli smo u eru koja sankcionira psihoaktivnu uporabu komercijalnih kemikalija, i ne samo u liječenju bolesti, pa čak ni samo za olakšavanje patnje, nego za preformatiranje onoga što osjećamo da jesmo.

Naravno, ljudska su bića oduvijek koristila hranu i droge za modificiranje misli i raspoloženja. Milijuni ljudi i danas troši nikotin, alkohol i kofein kao nevine ekvivalente Prozaca ili Xanaxa. (Ne treba naglašavati da djelovanje tih droga, radilo se o BuSparu ili kavi, radikalno varira ovisno o promjenjivom kemijskom ustroju vašeg mozga, a i o drugim faktorima.) A ni BuSpar nije osobito nov. Njegov sastojak busipiron umiruje zabrinute glave još od sredine osamdesetih godina te je i dalje samo jedna od raznih droga koje su se održale – s raznim azaspironima, benzodijazepanima, beta blokatorima i inhibitorima monoaminske kiseline (MAOI-jevima) – kojima se tretiraju napadi panike, opsesivno-kompulzivna ponašanja i nebulozno definiran opći poremećaj anksioznosti. Poput Prozaca, busipiron ima afinitet za receptore serotonina, iako je točni mehanizam lijeka još uvijek nepoznat. Za razliku od benzedrina, Valiuma i Xanaxa, ne razvija ovisnost, a izgleda da nije ni osobito zabavan.

Ali BuSpar nije samo droga busipiron. BuSpar je marketinški brižljivo razrađen proizvod, koji se prodaje u vrijeme kad farmaceutske korporacije obilaze liječnike i izravno pogađaju potrošača lijekovima protiv kolesterola i žgaravice. Nakon što su u devedesetima naciljali tržište depresije, farmakorpovi su očito izabrali anksioznost kao sljedeću psihičku boljku u koju će uperiti svoje teško (i agresivno reklamirano) topništvo. Osim što reklamira BuSpar, SmithKline Beecham Pharma Canada nudi i Paxil u tubi. Taj selektivni inhibitor reapsorpcije serotonina (SSRI) relativno stare škole, koje se prvo prepisivao kod depresije, Agencija za promet hrane i lijekovima SAD-a nedavno je odobrila Paxil kao jedini tretman poremećaja socijalne anksioznosti (tj. bolne stidljivosti). U svibnju 1999. i Pfizer je dobio odobrenje za prodaju Effexora – tvari slične SSRI-ju koja također inhibira učinke norepinefrina – što je namijenjeno za još neprecizniju “opću anksioznost”.

Za razliku od tradicionalnih psihoaktivnih i rekreativnih droga poput cigareta ili čokolade, te se nove droge uzimaju bez ikakvih gesta ili rituala, bez užitka i smisla. Priče u kojima se pakiraju estetski su ogoljene poput ledenih laboratorija koji ih proizvode. Za razliku od alternativnih medicina, koje svoje molekule pakiraju u jezik i predodžbu prirode, ove su droge instrumenti – autonomni skalpeli uma.

Štogod oni tvrdili, Bristol-Myers i njihovi prijatelji zapravo se ne obraćaju pojedincima koji pate od napada panike ili katatoničkih napada straha od društva. Ta ekipa je vjerojatno već “bila kod doktora” – ili šeće ulicama van dohvata zdravstvenih službi. Farmakorpove tu zanima golemo tržište općenitije tjeskobnih i nesretnih ljudi oko nas, koji grizu nokte u strahu od smrti, poreza i gafova u društvu. U svjetlu Prozaca i strke oko genoma, za očekivati je da će ljudi sve lakše prihvaćati ideju da su takva neugodna (i neproduktivna) psihološka stanja samo loš kôd u darwinovskom bioračunalu. A kad se udobno ugnijezdite u materijalističku kozmologiju, u kojoj smisao dolazi nakon mehanike, nema osobito uvjerljivog razloga (osim medicinskog raspada) da se um ne “debagira” potrošačkim molekulama.

Pod krinkom objektivne medicine, psihofarmakologija jednostavno nudi vlastiti rezolutno filozofski odgovor na vječni problem ljudske patnje: koristi tehnologiju za kontrolu njezinih simptoma. Ne mislim da su ti lijekovi tehnologije u smislu mehanizama. Sve molekule su mehanizmi, uključujući i neurotransmitere na koje ti lijekovi utječu. (Zapravo, iz određene perspektive svi smo mi uvijek na drogama.) Hoću reći da neke droge koristimo poput mnogih drugih modernih pogodnosti: da bismo bili produktivni, da povećamo svoju brzinu i moć, da preteknemo onog drugog, da maksimiziramo svoj probitak. Štoviše, za razliku od većine rekreacijskih tvari koje utječu na um, čiji efekti traju jedan konačan “trip”, BuSpar i društvo su napravljeni tako da dubinski prožmu psihu. Oni ne daju pogled na kozmičku radost, ne djeluju oslobađajuće i ne pojačavaju osjete – što su posebna iskustva koja ljudsko ja može integrirati, u njima uživati i, prečesto, kompulzivno htjeti ponoviti. Ne, oni nude privid suptilne ali neumitne transformacije. Osim dnevne samotne operacije gutanja pilule, droga i njezin učinak nevidljivo se stapaju s teksturom vaše svakodnevice. Većina droga nas inicira u neko društvo; ove stvarčice traže transparentnost za kojom teže tolike tehnologije. One nestaju u ljudskom ja što ga mijenjaju.

Pogledajte još jednom reklamu za BuSpar. Umjesto da pokaže potencijalno anksiozne društvene situacije kao što je govor pred publikom, Bristol-Myers Squibb se, pametno, fokusira na ženine misli, koje se prikazuje kao tekst koji joj prijeti izvan njezina tijela. U starim danima, kad su svećenici i redovnici osjećali glasove i čuvstva koja su prodirala u njihov um izvan kruga njihova ja, zvali su ih “demoni”. Danas se temeljni okvir nije promijenio – samo imamo više dosadnih imena, kao što je “opći poremećaj anksioznosti”.

Kako pokazuje povijest homoseksualne “perverzije”, te etikete često govore i o društvu i o znanosti. Svi mi znamo da je “normalno” varka moći, a to su na svoj način i “pouzdano”, “produktivno” i “uspješno u društvu”. Socijalna anksioznost nije samo neugodnost; ona je i neprilagođenost.

To znam jer sam slučajno ja osoba koja, iako savršeno lako intervjuira strance i drži predavanja, slabo čavrlja i radi na osobnoj promociji. Štoviše, kad sam posjetio Paxilovu stranicu na Internetu i podvrgnuo se samotestiranju na socijalne fobije, tek me djelomično iznenadilo otkriće da, prema njihovim nedvojbeno liberalnim dijagnostičkim kriterijima, “imam simptome poremećaja društvene anksioznosti”. Najbolje da, predlažu oni, dogovorim sastanak s kvalificiranim medicinskim stručnjakom, pa čak i da sa sobom ponesem i kopiju testa. To neću učiniti. Međutim, noć nakon toga moja supruga i ja smo otišli na večeru kod prijatelja. Osjećao sam jake posljedice promjene vremenske zone nakon leta avionom, ali mi je bilo dobro – bar dok nisam naletio na jednu nepoznatu ženu. Bila je glasna i prpošna i jednostavno nisam bio tome dorastao. Zašutio sam, zatvorio se u sebe i poželio pobjeći. Znao sam da je takva reakcija iracionalna, ali osjećaji su svejedno navirali, a sa njima i nova misao: “Jebeš ti to. Daj mi droge!”

Liječnici će dakako tvrditi da samo jaki oblici tih osjećaja predstavljaju poremećaj. Ali tko, na kraju krajeva, određuje što je jako, a što slabo? Ako ostavimo postrani priče o pakistanskim nuklearnim glavama, globalnom zagrijavanju i zvjerstvima u srednjoj Europi, intenzivna anksioznost često prati potragu za smislom i često prethodi trenucima transformacije i spoznaje (kao kod “jednog dana ću stvarno umrijeti” ili “ovaj posao mi stvarno izjeda dušu”). No, Bristol-Myers Squibb ne želi da se suočite s kierkegaardovskim dubinama, niti da uvidite da je vaša zabrinutost simptomatična u ovom svijetu punom briga. Oni od vas traže da te tjeskobne misli i nervozne osjećaje redefinirate u nasumičnu neuralnu statiku koja predstavlja prepreku čistom signalu Realnosti, Američkog stila.

Slične je kritike, naravno, iznijela psihoanaliza, osobito feministkinje osjetljive na to kako terapija može prilagoditi ljude na nepotrebno loše okolnosti i pritom splasnuti potencijalno društveno transformativne osjećaje bijesa ili tuge. Postoji, međutim, ključna razlika između psihijatara i pilula. Unatoč svim svojim tvrdnjama da je znanost, psihoanaliza ostaje u biti literarni pojmovni okvir: ona tvrdi da su um i život priče, strukture značenja, prilika za fascinaciju i dubinu. Freud je lansirao neke smušene ideje, ali psihijatri koji ga odbacuju kao pseudoznanstvenu varalicu su literalisti zatvoreni u svoju doslovnost.

A farmaceutske korporacije žive u doslovnosti. Slobodni od višeznačnosti, na labirint jastva mogu gledati kao na elektroničku tiskanu pločicu. Oni zapravo kažu: “Prihvatite našu vlast da redefiniramo vaš doživljaj kao organsku bolest i u zamjenu za mehaniziranje dijela vaše subjektivnosti mi ćemo vam dati mehanističko rješenje”.

Paradoks je u tome da te mehanističke molekule mogu proizvesti dublja, autentičnija ja. Ljudi na SSRI-ju često govore da se napokon osjećaju normalno, onako kako bi se čovjek trebao osjećati. Taj paradoks – koji leži u srcu postljudskog stanja – briljantno se odražava u jednoj od glavnih scena filma Matrix. Negdje pri početku filma Morfej nudi Neu da konstrukciju koju pogrešno smatra zbiljom vidi onakvu kakva zapravo jest – kao opsesivnu simulaciju. “Osjećaš to cijeli život, da sa svijetom nešto nije kako valja”, kaže Morfej. “Ne znaš što je to, ali tu je, kao trn u tvom umu koji te izluđuje.” Kad je donio svrbež – primarnu anksioznost – Morfej se nudi da ga počeše. Daje Neu na izbor crvenu i plavu pilulu: crvena će mu pokazati svijet izvan Matrice, a ako uzme plavu, probudit će se u svom poznatom virtualnom krevetu i vjerovati “u što god želi”.

Zašto Morfej Neu nudi pilulu? Neobična su to vrata: Neov ulazak u realni svijet izvan Matrice omogućuje tek proizvedena posredovanost droge. Tim nas paradoksom film uvlači u petlju povratne sprege svijesti i kontrole, u temelj postljudskoga ja.

Petlja “počinje” prihvaćanjem duboko privlačne tvrdnje da su najpoznatije sheme mog iskustva – uključujući, recimo, sklonost strahu od govora pred nepoznatima – izravno u korelaciji sa stanjima u mom mozgu. U popularnoj kulturi ta se biološka korelacija sve više, što je i razumljivo, brka s kauzalnošću. Jednom kad o svom mozgu počnem razmišljati kao o onome što upravlja, shvaćam, možda s olakšanjem, da ja na koncu ipak nisam gazda. To jest, da patim od “pretjerane zabrinutosti”, ne uslijed moralne mane ili egzistencijalnog škripca, nego zbog Darwinovog bacanja kocke ili traljave živčane mape, postavljene još u djetinjstvu. Onog trenutka kad prihvatim to biološko stajalište, bit će mi lako odlučiti progutati ciljani živčani modifikator, što je instrumentalni čin koji mi, oslobođen svakog konteksta rituala ili ugode, paradoksalno “vraća vlast nad sobom”.

Ali tko sam to ja koje ima vlast, i što to ja čini sa svojim novim doživljajima? Ako odlučim automatski prepraviti temeljnu dimenziju svog unutarnjeg života tom ciljanom kemikalijom, nisam li implicitno prihvatio vrlo ograničen model svoga “ja” ? Umjesto da prihvati te nove osjećaje olakšanja kao svoje “pravo ja”, osoba koja svoju svakodnevnu ličenost modificira farmaceutskim proizvodima mora se identificirati s onim “ja” koje odabire instrumentalno vladati nad svojim stanjima uma.

Mi, dakako, stalno svjesno modificiramo sami sebe. Tjelovježba, terapija, joga ili molitva mogu potaknuti zapanjujuće transformacije temperamenta. Te su promjene, međutim, obično postupne, integralnije, i naši eksperimenti s njima zahtijevaju određeni stupanj usredotočenosti i posvećenosti. Nasuprot tome, službena kultura droge jednostavno cilja na Kontrolora – to usko, fokusirano ja koje želi rukovati automatskim joystickom iskustva. Najveći dio reklama usmjeren je na Kontrolora, onaj odsječak našega ja koji hoće proširiti svoju sposobnost manipulacije svijetom kako bi postigao svoje ciljeve. Psihijatarske droge, međutim, tu donose ključne promjene. Kad Bristol-Myers Squibb kaže da će vam “BuSpar pomoći s tim”, riječ je ni o čemu drugom nego o sada otuđenom dijelu vas.

E, to je u redu ako vam je cilj u životu jednostavno osjećati se što dulje što bolje. Ali sreća i sloboda možda ovise manje o održanju određenog stanja uma, a više o stvaranju odgovarajućeg stava prema raznim stanjima uma koja nastaju u tom elegantnom kaosu života. A meni se čini da na dugi rok kontrola nije pravi pristup.

Evo postljudske dileme: svoju kontrolu širimo na golem broj područja kojima smo se dosada morali prepustiti, stoički ili na drugi način. Nitko od nas koji patimo od anksioznosti ili depresije ne može se ne suočiti sa zahtjevom da se naše ja dizajnira, čak i ako se odlučimo probiti “na prirodan način”. Čim dobijem mogućnost kemijski promijeniti osjećaje koji mi smetaju, moja odluka da se ne podvrgnem medicini, da se probijam rukama i nogama, kao odluka postaje jednako “umjetnom”: ja jednostavno biram drugu pilulu. Pitanje tako više nije progutati pilulu ili ne. Pitanje je gutamo li plavu ili crvenu. A tko na to zna odgovor? “Što matrica jest nikome se ne može reći”, kaže Morfej, u odjeku istine koju zna svatko tko uzima drogu, “to moraš vidjeti sam.”