«U masi je toplo, ali smrdi» Miroslav Krleža

Uvijek se rado prisjetim te, na Balkanu ne toliko aktualne riječi (on, pak, mnogo stručnije barata terminima «narod» i «nacija»), koja na tom poluotoku poprima tek doslovno značenje – i ništa više. Civilizacija predstavlja prvi oblik klasne organizacije države, period koji je zamijenio barbarstvo, odlikujući se pojavom nekog od vidova pismenosti. Civilizacija, kao finalni stepen u historiji čovječanstva, traje, odnosno evoluira sve do danas – već nekih 6000 godina. U slučaju našeg brdovitog, balkanskog poluotoka je, po svemu sudeći, ipak došlo do mnogo dužeg zadržavanja elemenata barbarstva, koji su se svojom opstojnošću na ovom, za manipulaciju i brejnvošing pogodnom tlu, dokazali kao neiskorjenjivi. Volimo mi barbarstvo, i voli ono nas! Neka nama pluga i sjekire, šta bi insan balkanski brez tih, u njegovom životu centralnih, sprava. Upravo su pomenute vrste oruđa, izumljene u barbarstvu, čovječanstvu dale više nego svi prethodni izumi zajedno. A plug i sjekira jesu, uistinu, revolucionarno oruđe u historiji čovječanstva i proivodnje. Čovjek vlastiti rad mnogo učinkovitije usmjerava i «eksploatiše». S tim da je klasični evropski duh od takvoga pristupa radu i životu odmakao još krajem 18. stoljeća. I dok su «oni» izlazili na ulice, dizali bune, tražili bolje uslove života, pišući krucijalna filozofska, ekonomska, politička djela, «mi» nismo tražili nove opanke, ostali smo vjerni onim izlizanim, starima; ostavši vjerni podanici-ovce ako ne okupatorskog, onda jedinog überispravnog nacionalističkog poretka, u jednoj ruci sjekira, a u drugoj božija knjiga. To su, ukratko, osnovne odlike naizgled heterogene balkanske konzervisane civilizacije, čiji su narodi međusobno sličniji nego što misle, ostavljajući vazda za sobom vonj barbarstva i primitivizma, gdje god da krenu, u nove osvajačke pohode, u odbranu nekog svog blatnjavog pedalja zemlje, ili pak kasnije u odiseju aktuelnu već nešto više od pola decenije, zvanu - gastarbajt. Tad tek počinje pravi izazov – pod svaku cijenu očuvati, po mogućnosti učvrstiti i unaprijediti, tamošnje stereotipe zapadoevropskog ili prekoatlantskog čovjeka koje je ovaj sebi godinama stvarao o stanovnicima bivše SFRJ. «Moderni», zapadnjačko-demokratski obzori, s jedne strane, i zadrta, «samo-nek'-smo-među-svojima» shvatanja se nužno sučeljavaju, ukazujući u rijetkim situacijama istinskog dijaloga, istovrsnost u pogledu jednog: ksenofobije, koja se tek na različite načine ispoljava. I dok se Zapad, kao oličenje demokratičnosti, počinje račvati u dva ekstrema, desničarska i ljevičarska, jedni s nastojanjem da stvore neoimperijalističku megaimperiju, drugi s težnjom da radikalnu dokinu upravo to; naš mikrokosmos Balkan stagnira. Evoluira tek u smislu bespravnog građenja trokatnica fluorescentnih fasada, ili, pak, bez njih. No dobro, nađe se tu još pokoji pomak – kladionice koje se otvaraju na svakom ćošku, i gigantne bogomolje, koje svojim megalomanskim konstrukcijama i govorima njihovih poglavara više ukazuju na očitu blasfemiju i klerofašizam, negoli na bogobojaznost. Balkanski bagraši će u tome već pravovremeno da prepoznaju odveć unosni biznis, stoga im ja predlažem formiranje «Balkansko-bagraške Kladioničke Zajednice» i «Unije Balkansko-bagraških Klerofašista». Još malo pa će bagraški čovjek da napusti i sjekiru i plug, ono najvrednije što mu je barbarstvo dalo, potpuno oslanjajući se na kladionicu, kao osnovni izvor prihoda. Novac dobiven oštroumnim, sistematskim promišljanjem i ispunjavanjem kladioničkih listića, biće jednim dijelom iskorišten za švercanje novih kalašnjikova i AK-47 iz Rusije, Palestine i Kine, dok će ostatak dobivene, pardon, mučno zarađene svote, biti uložen za nove hramove, katedrale, džamije, manastire... Predviđam i dva moguća kraja ovo zlopaćene civilizacije:

- Prvo rješenje jeste izgradnja «balkanskog zida», koji će čitav ovaj prostor da opasa debelim, do tada neviđenim zidinama, te tako spriječiti daljnji prodor balkanskog virusa izvan njegovih granica, i obratno ulazak dekadentnih, kvazidemokratskih, imperijalističkih modela na omeđeni teritorij. Predviđeno vrijeme održanja ove rupe na karti svijeta jeste 30 godina, nakon čega bi uslijedio ekonomski krah, ili pak nasilno međusobno uništenje svih na tom prostoru postojećih naroda. U autodestruktivnom poduhvatu bi preživjeli samo štakori, zbog čega bi Evropska Unija morala da obezbijedi sredstva za borbu protiv novih štetočina, stoga je malo vjerovatno da će ona da financira projekt «Balkanski zid».

- Druga mogućnost jeste čekanje – na samouništenje koje će da uslijedi i bez izgradnje vještačkih barikada. Ova varijanta je jeftinija, ali željeni efekti nastaju mnogo sporije. Stoga vrijeme inkubacije nije moguće precizno odrediti, no izvjesno je da će do samouništenja doći. Tada će se uvjeti života toliko pogoršati, jer su kladionice otkupile i zadnje poslovne objekte po gradovima, selima i ostalim vukojebinama, da više nije moguće naći niti jednu pekaru ili mesnicu. Privreda je također uništena, upravo iz razloga što su se ljudi zaboravili koristiti svojim višestoljetnim prijateljima – plugom i sjekirom. Bogomolje su postale toliko velike i brojne, da sve više zaklanjaju pogled na nebo, pa prema tome i sunčevu svjetlost. Ovo za posljedicu ima slabije odvijanje fotosinteze, odumiranje biljaka i nestašicu kisika. Balkanski bagraši će, dakle, da umru: od susjedove puške, od gladi, zbog manjka kisika ili će da počine suicid, u jednoj od obližnjih božijih kuća.

Sjajna budućnost je, neosporno, pred nama, šta god mi poduzeli. Jer mi smo narod(i) u koje je usađen gen civilizacije. Kanalizacije.

by Gospa Spasonosna, maj 2007.